CNA objavljuje ovo izvanredno pismo iz Angole u njemačkom prijevodu s prijateljskim dopuštenjem.
Novinari, poštovane sestre i braćo, tražite istinu, dobro i ljepotu. Sve vas to čini časnim u vašoj struci. Ja sam jednostavan katolički svećenik. Sretan sam u svom pozivu i ponosan na to da sam svećenik.
Već dvadeset godina živim kao misionar u Angoli. Vidim u mnogim masovnim medijima, osobito u vašim novinama, (portugalskim), mnoštvo članova pedofilskih svećenika, s patološkim istraživanjem o životima nekih svećenika. Nakon što se, u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća, govorilo o jednom gradu u SAD-u, zatim o drugom u Australiji 80-ih godina, a zatim o drugim nedavnim slučajevima. Sigurno to mora biti osuđeno! Čitaju se neki uravnoteženi novinski članci, ali i drugi puni predrasuda, čak i puni mržnje. Činjenica da osobe koje bi trebale pokazati Božju ljubav kao nož u životima nevinih, uzrokuju beskonačnu bol. Nema riječi koje bi mogle opravdati takva djela. I nema sumnje da Crkva ne može ostaviti takve osobe na strani najslabijih i najviše bespomoćnih. Stoga se moraju koristiti sva sredstva zaštite i sve mjere predostrožnosti za dostojanstvo djece. To mora biti apsolutni prioritet.
No, treba se zapitati zašto postoji tako veliko neznanje i neznanja tisuća i tisuća svećenika i ljudi koji odgajaju milijune djece, beskonačnog broja mladih ljudi i najnepoželjnijih u svijetu! Vjerujem da naši masovni mediji nisu zainteresirani, na primjer, da prođe na vijestima da sam morao proći kroz područja puna mina Cangumbe nakon Lwena u Angoli 2002. godine. Također mislim da se mediji ne brinu da sam morao pokopati sve one koji su poginuli pokušavajući se spasiti iz područja gdje je bio rat. Niti da imamo tisuće ljudi u Meksiku zahvaljujući jedinom zdravstvenom radnom mjestu na području od oko 90.000 km², a zahvaljujući distribuciji hrane i sjemena. Vjerojatno vas medijske djelatnike ne zanima da smo u posljednjih deset godina dali za više od 110.000 djece mogućnost obrazovanja. Masovni mediji također imaju podatak, da sam, zajedno s ostalim svećenicima, morao posjetiti 15.000 ljudi u ratnim zonama nakon što su ih ostavili u prijetećoj krizi, jer niti vlada ni UN nisu dali hranu. U medijima, nema tekstova da je P. Roberto, 75-godišnji svećenik svake noći hodao gradom Luanda i brinuo se o djeci s ulice. Nema vijesti da je više od 60.000 ljudi napustilo svoje domove i obitelji pod krov 400.000 svećenika i redovnika svojoj braći u domove, u bolnice, u izbjeglički kamp, u institucije UN. Ili da misionari žive jednostavno. Žive u svojim župama i misijskim postajama i rado potiču ljude da se vole. Nije zanimljivo medijima da su brat Francesco i pet kateheta umrli u nesreći na najudaljenijim dijelovima ulice. Nitko od vas novinara ne brine da je više od deset misionara u Angoli umrlo od jednostavne malarije zbog nedostatka temeljne medicinske skrbi i da su drugi bili rastrgani od strane vlasnika rudnika kada su posjetili svoje ljude. Na groblju Kalulo nalazimo grobove prvih svećenika koji su došli ovdje, nitko od njih nije navršio 40 godina! Da se ne govori o tome, kad bi možda pratio život “normalnog” svećenika u njegovim radostima i poteškoćama, dok on, bez ikakve buke, troši svoj život, samo da služi zajednici koja mu je povjerena. Istina, nismo zabrinuti zbog senzacionalnih vijesti, ali jednostavno se brinemo o donošenju Radosne vijesti, koja je započela bez buke na Uskrsnoj Evi.
Istina je: Drvo čini više buke kad propada nego džungla koja raste. Nemam namjeru pisati obranu za Crkvu ili svećenike. Svećenik nije ni junak, niti neurotičar. On je jednostavno ljudsko biće koje pokušava slijediti Isusa i služiti svojoj braći svojim osobnim ljudskostima. U njemu postoje, kao u bilo kojem ljudskom biću, bijeda, jad i slabosti, ali je u njemu ljepota i dobrota kao u svakom stvorenju. Ali ako se opsesivno brinete i trudite kao tužitelj u jednoj temi, izgubiti ćete pogled na cjelinu, a to stvara doista ponižavajuće prikazivanje katoličkog svećenstva.
U Kristu, Otac Martín Lasarte, SDB
Prijevod iz portugalskog: otac Herbert Douteil, CSSp.
Prijevod na hrvatski jezik i duh hrvatskog jeziku uredio: Vlč. Vladimir Trkmić
Izvor: duhovnost.net
