To su dva stava kojima čovjek izražava svoj odnos s Bogom. Štoviše, teško je reći što je pritom prvo, a što drugo: je li molitva plod vjere ili se vjera hrani i krijepi molitvom? Tako je to i u Gospinim porukama.
Posve je razumljivo da su prvih dana mnogi znatiželjnici pohrlili na Podbrdo, potaknuti iznenadnom vijesti o ukazanju Gospe i s očekivanjem da će i sami nešto doživjeti i vidjeti. No ta znatiželja nije dugo potrajala. Već peti dan vidioci su pitali Gospu što želi od okupljenoga naroda, na što je ona odgovorila: „Neka narod moli i čvrsto vjeruje.“ Ta Gospina želja pala je na plodno tlo, jer svakim je danom bivalo sve manje znatiželjnika, a sve više molitelja. U kontekstu govora o vjeri znakovita je i jedna Gospina poruka koju je posredno uputila svećenicima već četvrtoga dana ukazanja. Netko je od svećenika zamolio maloga Jakova da pita Gospu ima li kakvu poruku za svećenike. Jakov je poslije ukazanja prenio Gospinu poruku da „svećenici čvrsto vjeruju i čuvaju vjeru“.
Oni koji u porukama traže nešto senzacionalno, reći će na to: ništa nova! Samo se po sebi razumije da svećenici trebaju vjerovati i čuvati vjeru povjerenog im naroda. No ta se poruka može promatrati u smislu poziva i poticaja. U tom slučaju svećenik će sebi postaviti ozbiljno pitanje: vjerujem li doista čvrsto i čuvam li vjeru naroda? Tada ta kratka poruka dobiva posve drukčiji smisao i postaje ozbiljan poziv na trajno obraćenje, što Gospa i želi.
Fra Ivan Dugandžić- Bitne značajke međugorske duhovnosti
