Od davnih vremena među ljudima se ukazala potreba za danom odmora i danom koji će biti posvećen Bogu.
Za židove je to bila subota, zadnji dan u tjednu, dan kada je Jahve dovršio svoje stvarateljsko djelo na ovome svijetu. Naime, prema predaji, Jahve je šest dana stvarao svijet, a sedmoga dana otpočinuo, blagoslovio ga i posvetio (Post 2,3-4). Stoga su se židovi strogo, a nerijetko i pretjerano strogo, držali zapovijedi iz knjige Izlaska: Sjeti se da svetkuješ dan subotnji. Šest dana radi i obavljaj sav svoj posao. A sedmoga dana je subota, počinak posvećen Jahvi, Bogu tvojemu. Tada nikakva posla nemoj raditi… (Izl 20,8-11). Također, Stari zavjet u danu Gospodnjem otkriva spomen oslobođenja iz Egipta: Spomeni se da si i ti bio rob u zemlji egipatskoj i da te odande izbavio Gospodin, Bog tvoj. Zato ti je zapovjedio da svetkuješ dan subotnji (Pnz 5,15). Za židove je to bio sveti zakon. Svatko tko se tom zakonu nije podvrgavao bio je izložen žestokim kritikama pravovjernih židova. Toga, kako znamo, nisu bili pošteđeni ni Isus i njegovi učenici.
Naime, u vrijeme Isusova mesijanskog djelovanja židovi Palestine i dijaspore živo su raspravljali o vanjskom svetkovanju subote, posebno o nužnim djelima koja se smiju toga dana obaviti a da se pritom ne prekrši odredba o počinku. Zapleteni u legalističko obdržavanje zakona, farizeji su Isusovim učenicima prigovarali da krše subotu čak i kada se radilo o beznačajnim sitnicama, npr. kada su trgali klasje i jeli (Mk 2,24), a samom su Isusu spočitavali čak i djela iscjeljenja koja je, spašavajući ljude, činio i subotom (Mk 3,1-6; Mt 12,9-14; Lk 6,6-11; Iv 5,1-18). Isus je u riječima Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote sažeo sav odnos prema suboti i prema ljudskim zakonima. Isus je poštivao subotu i odlazio u Hram, ali se znao i osloboditeljski ponijeti prema zakonima koji zarobljavaju čovjeka. Za njega nikada ne može biti u opreci iskazivanje časti Bogu sa spašavanjem cjelovitog čovjeka koji je u svojoj biti materijalan i duhovan. Spašavati čovjeka subotom ne znači kršiti propis o počinku nego ga ispunjavati u najizvornijem smislu.
Upravo je takav Isusov stav prema suboti bio povod njegovim povijesnim svjedocima i drugim propovjednicima evanđelja da se osjećaju slobodni premjestiti starozavjetnu odredbu o danu tjednog počinka i posebnog štovanja Boga sa subote na nedjelju, prvi dan u tjednu, dan Kristova uskrsnuća, dan konačnog, eshatološkog počinka prema kojemu je usmjerena Kristova Crkva slijedeći svoga Gospodina koji je ušao u svoj konačni počinak. Naravno, to se nije moglo dogoditi odjedanput budući da su židovi, koji su pristajali uz Isusa kao Mesiju i koji su se dali krstiti u znak obraćenja, prvih desetljeća živjeli među drugim sunarodnjacima i obdržavali subotu kao dan posvećen Bogu, da bi se tek nakon toga „u prvi dan tjedna“, pod vodstvom apostola, u svojim kućama sastajali na poseban vjerski susret koji Djela apostolska nazivaju „lomljenje kruha“ (Dj 2,46). Taj postupak usko je povezan s Isusovim postupkom na Posljednjoj večeri koju je blagovao sa svojim učenicima. Ipak, nije trebalo proći previše vremena da nedjelja kao dan Kristova uskrsnuća za kršćane postane dan radosnog prepoznavanja uskrslog Gospodina u zajednici njegovih učenika, dan vjerničke i ljudske solidarnosti te vrijeme za potrebni tjedni odmor. Iako su se tijekom povijesti mijenjale društvene i političke prilike, nedjelja je ostala prvotni kršćanski blagdan, ali i jedinstveni spomenik svjetske civilizacije budući da je danas općenito priznata po svim kontinentima.
Nedjelja je kao Dan Gospodnji i dan tjednog odmora, još od davnih vremena, i na našim prostorima prihvaćena s osobitim poštovanjem i duhovnim značenjem. Povijesni izvori svjedoče da je nedjelja sa svojim kršćanskim sadržajem i za ljude našega podneblja bila duhovno središte i tako iz tjedna u tjedan, iz godine u godinu, iz stoljeća u stoljeće, tkala duhovno biće naših vjernika. Kršćansko sudjelovanje na nedjeljnoj misi i blagdanski počinak pružali su im snagu za hod kroz povijest i stvarali njihov duhovni identitet.
Nažalost, danas je toga sve manje, a razlozi takvoj pojavi su raznovrsni i brojni, te ih treba tražiti kako u samim kršćanima tako i u objektivnom poretku sve nepovoljnijih društvenih uvjeta za istinsko življenje kršćanske vjere i za dobro pojedinca uopće. Proces sekularizacije i iz njega proizašli duh sekularizma doveli su do pada revnosti u poštivanju nedjelje kao Dana Gospodnjeg, bilo da se radi o sudjelovanju u nedjeljnoj euharistiji, bilo da se radi o poštivanju nedjelje kao dana blagdanskog počinka. Nadalje, uzroke opadanja slavljenja nedjelje valja vidjeti i u velikim povijesnim procesima industrijalizacije i urbanizacije koji su dobrano potresli tradicionalni poredak utemeljen isključivo na religioznim sigurnostima. Tako se većina pobožnih seljaka pretvorila u vjerski ravnodušne radnike koji moraju živjeti u posve novim i drugačijim uvjetima od svojih predaka. Po sebi se razumije da puki prijelaz iz sela u grad nije bio uzrokom tom vjerskom ohlađenju nego prije kriza prilagodbe na urbanu sredinu. Uvučeni u taj pothvat promjene vlastitog gospodarskog i društvenog položaja i pod utjecajem promjena prilika oko sebe, nerijetko su zaboravljali i na svoje vjerske obveze i na nedjeljni odmor. Tomu svakako pridonose i mass-mediji i konzumistička promidžba koja za cilj ima prvenstveno buditi u ljudima lažne potrebe i izbjegavati bitna pitanja. Blagostanje je potpalilo potrošačku groznicu, a individualizam doveo do okrenutosti prema sebi i svojim zadovoljstvima, ne samo na štetu obavljanja vlastitih vjerskih dužnosti nego čak i na štetu vlastitog odmora.
Međutim, uvođenjem nove tehnologije i nove organizacije rada, često su primorani raditi i oni za koje je nedjelja uistinu Dan Gospodnji i dan blagdanskog počinka rezerviran za odmor, obiteljski, društveni i vjerski život. Naime, sve se više osjeća pritisak da se radi nedjeljom u tzv. tercijarnim službama kao što su trgovina, ugostiteljstvo i druge uslužne službe, kao i u općim djelatnostima: prijevozu, turističkoj aktivnosti, zdravstvenoj službi i sl. Premda je jasno da su neke službe prijeko potrebne i toga dana, ipak se ne bi smjeli zanemariti radnici tih zanimanja i službi do te mjere da ostaju bez dovoljno vremena za odmor i sve ono za što bi nedjelja trebala biti rezervirana. A, nažalost, iz dana u dan to postaje sve češći slučaj unatoč sve većem nezadovoljstvu radnika i sve glasnijim upozorenjima crkvenih službenika.
Da stvar bude još gora, Crkvi se nerijetko prišiva etiketa licemjerja budući da je najglasnija kada treba javno osuditi rad nedjeljom, a posljednja kada se takvo nešto treba provesti u djelo. Prema njima, nedjelja je za Crkvu i njezine službenike nešto kao „obiteljski dan“ u kinima, „Happy meal happy hour“ u McDonaldsu ili pak bilo koja važna utakmica u ljetnom periodu u bilo kojem kafiću s terasom i velikim tv ekranom, dan kada je gužva nesnošljiva, mušterije nasrtljive, a zaposlenici ne stignu podvoriti more posjetitelja koji su nahrupili kroz vrata. Nasreću, ovakvi se prigovori mogu čuti samo od onih koji su miljama daleko od bilo kakvog oblika vjere u Boga pa se na njih i ne treba posebno osvrtati.
No, svatko tko nosi kršćansko ime i za koga nedjelja kao dan posvećen Bogu i blagdanskom počinku još uvijek nešto znači, bio on poslodavac ili radnik, treba imati na umu da vrednovanje vremena kao novac podcjenjuje blagdan i priječi istinski osobni napredak, čovjekovu duhovnu dimenziju, obiteljski život, potrebno zalaganje u društvu te istinsku i pravu socijalizaciju koja obuhvaća i prihvaćanje potrebnog sudjelovanja u vjerskom životu. Naravno, ne treba zaboraviti Isusove riječi da je subota stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote koje se u našem slučaju odnose na nedjelju, te da nas povremeno obiteljske potrebe ili velika društvena dobrobit oslobađaju propisa nedjeljnog počinka. Ali, ipak, ne bi valjalo da takva opravdanja prijeđu u naviku i postanu pravilo na štetu vjere, obiteljskog života, vlastitog zdravlja i svega onoga u čemu nedjelja kao neradni dan i dan posvećen Bogu pomaže čovjeku u njegovu sociološkom, kulturnom i vjerskom rastu.
