Što je molitva, kakva bi ona trebala biti i koji je njezin cilj? Netko će sigurno pomisliti da je ovakvo pitanje suvišno. Molitva je razgovor s Bogom, po molitvenim zaslugama od Boga primamo razne milosti, uslišanja u našim životnim potrebama i nevoljama, ona nas čuva od napasti i usmjerava na putu spasenja, osigurava Božju zaštitu i blizinu i tako dalje... Ovakvim bismo odgovorom možda mnogi bili zadovoljni, ali, nažalost, u ovakvim definicijama i opisima molitve malo je toga točno. Prije nego se sablaznite, pokušajte čitati do kraja, jer pitanje o molitvi ipak nije niti suvišno niti suviše jednostavno.
Molitva nije razgovor s Bogom. Razgovor se vodi između dviju osoba, pri čemu obje naizmjenično govore, dok jedna govori druga sluša i obratno. Ljudi u razgovoru ne posreduju jedni drugima samo gole informacije, nego same sebe, svoj temperament, karakter, osobnost, emocije, kroz razgovor se družimo i tako dalje. U molitvi nema razgovora. Bog ne govori. Doživljavamo ga kao odsutnog. Mi u svojim mislima možemo čuti nešto što bi nalikovalo Božjem odgovoru, koji to zapravo nije, jer se radi o našim spontanim umišljanjima, projekcijama koje um i mašta stvaraju na temelju vjerskog odgoja i iskustva. Mi ćemo rado sami staviti u Božja usta ono što mislimo da bi nam Bog rekao. Također ne pokušavajmo definiciju molitve kao razgovora spasiti teorijom da nam Bog govori kroz Sveto pismo ili kroz naš život. Bog nam doista govori kroz Sveto pismo, ali taj govor nije u interakciji s našim govorom. Govori nam i kroz vlastiti život, ali taj govor je tajnovit: mi ga osjećamo na neodređen način, donekle kao Božju blizinu, usmjeravanje, smisao, ali nikad nismo do kraja sigurni u kojem događaju na koji način nam Bog nešto određeno poručuje. Ljudska je narav sklona vlastite psihičke osobine projicirati u sliku Boga, koja se onda povratno primjenjuje na događaje u životu i svijetu. Dogodi li se, primjerice, nešto krupno, bolest, nesreća ili smrt drage osobe, od stručnih poznavatelja Božje naravi i njegova djelovanja redovno ćete čuti – Bog ti kroz to poručuje to i to, šalje opomenu zbog toga i toga i tako dalje. Takvo proizvoljno tumačenje Božjeg djelovanja neće nas približiti Bogu jer će više promašiti nego pogoditi i jer se, zapravo, ravna impulsima ljudske prizemne naravi, a ne stvarnim iskustvom Boga.
Naša slika Boga i naše shvaćanje molitve (molitvena praksa) nerazdvojno su povezani. Slika Boga u svijesti ljudske osobe oblikuje se od ranog djetinjstva odnosima u obitelji (osobito prema roditeljima), zatim vjerskim i kulturnim odgojem, društvenom sredinom, a poslije toga kod nekih ljudi i osobnim rastom u vjeri. Jedna izražena karakteristika slike Boga opterećuje kršćanstvo u većoj ili manjoj mjeri kroz povijest do danas: Bog kao gospodar i sudac, čiju naklonost molitvom i dobrim djelima stječemo, a grijesima gubimo. Oblik molitve koji nužno proizlazi iz takve slike Boga je molitva prošnje. Prema toj slici, Bog koji vidi sva naša djela, i dobra i zla, iskazat će veću naklonost onima koji čine dobra djela i mnogo mole. Zato treba moliti za zdravlje, za uspjeh u radu, materijalno blagostanje i tako dalje. Ne treba se bojati onaj tko se Bogu moli, jer će Bog čuti njegov vapaj i riješiti njegove probleme. One koji mu se ne mole Bog može strpljivo čekati, ali to strpljenje ima mjeru i onaj tko je prijeđe izlaže se opasnosti da mu Bog okrene leđa.
Pogledajmo sad kako funkcionira stvarni život. Zdravlje ovisi o genetskom nasljeđu, ishrani, stilu života, medicinskim dostignućima, mogućnostima plaćanja skupih liječenja i slično. Zdravi su oni koji u navedenim stavkama imaju dobre predispozicije, bez obzira mole li ili ne. Molitva može utjecati na zdravlje samo u tom smislu što zdrava molitvena praksa donosi psihičko smirenje, koje nije posljedica uslišanja, nego samog molitvenog procesa. Materijalno i financijsko stanje još je neovisnije o molitvi: bogati su oni koji su sposobni i marljivi, zatim snalažljivi kao menadžeri i biznismeni, koji znaju kako novac uložiti i umnožiti i na kraju – koji znaju kako dobro druge iskoristiti i ukrasti. Uspjeh u radu ovisi o našoj sposobnosti i koncentraciji. I tako dalje. S tom sferom života Bog, čini se, nema mnogo veze. To činjenice nemilosrdno potvrđuju. Ali s druge strane, Bog je stvorio svijet i sve u njemu, i sve što je stvorio dobro je – dobro za čovjeka. Sunce i kiša, plodovi zemlje, prirodni procesi: sve je to, kao što evanđelje potvrđuje, dar svim ljudima na zemlji: i dobrima i zlima. Bog sve daruje, i sve daruje besplatno svima. Bog je jedanput postavio prirodne mehanizme na kojima svijet funkcionira i Bog te mehanizme ne mijenja. On neće preinačiti, preusmjeriti ili zaustaviti prirodne procese jer to nekom žarkom molitelju u danom trenutku silno treba. Na zemlji je preko šest milijardi duša: ispunjavanjem sličnih želja i prošnji svih pobožnih duša nastao bi kaos u prirodi. Netko moli kišu za usjeve, a što ako netko drugi u istodobno moli za suho i toplo vrijeme (zbog putovanja ili bolesti, na primjer)? Usjevima treba navodnjavanje, ne molitva. Molitva, iza koje se krije naša neopravdana pasivnost, poganska je (moliti za uspjeh na ispitu, a ne učiti). Moliti za gladne u svijetu, a ne poduzimati ništa protiv mehanizama socijalne nepravde u vlastitoj sredini, licemjerno je.
Iz loše slike Boga proizlazi, dakle, loša molitva. Slika Boga kao gospodara i suca čija se naklonost može steći ili izgubiti, vodi poganskoj molitvenoj praksi: molitva se shvaća kao dužnost čije će dobro obavljanje u danima nevolje donijeti korisne plodove, jer će nam Bog biti naklonjen. Kako je naša narav prirodno takva da ne voli sputavanje, podsvjesno neće voljeti Boga pred kojim se stalno mora osjećati krivim i dužnim i pred kojim ne može biti kakva jest. Takvog se Boga bojimo, ali na loš način: strahom koji rađa neslobodom, iz koje se odlazi u jednu od tri mogućnosti: 1) bijeg od Boga u ateizam, 2) ravnodušnost i malovjernost, ili 3) religiozni fanatizam: opsesivno opsluživanje vjerskih dužnosti, u vječnoj trci da se stekne sigurnost pred Bogom (obavio sam što treba, sad mogu biti miran – od Boga), vječnoj trci da se pobijedi Boga. Pogansku molitvu pokreću motivi straha, dužnosti i koristi. Sve troje je čvrsto povezano neslobodom, i nema nikakve veze s ljubavlju. A ako nema s ljubavlju, nema ni s Bogom.
Evanđelje nas jasno poučava o molitvi prošnje. Zna Bog i prije nego ga zamolimo što nam treba: zna on i za potrebu jela i pića, odijela i krova nad glavom i za sve ostalo. Iznad svega, Bog u svojoj beskrajnoj ljubavi to uvijek želi dati i daje: bez obzira na ljudske zasluge. Ali ne daje kao gotov proizvod nego kao mogućnost: da čovjek svojim radom može u zahvalnosti jesti svoj kruh.
Činjenica da Bog ne zahvaća u prirodne procese po ljudskim željama, i da unaprijed sve daruje besplatno svima: sve prirodne procese koji omogućuju život na zemlji, radikalno dovodi u pitanje molitvu prošnje. Je li ispravno za bilo koju konkretnu stvar moliti Boga, bilo to zdravlje, uspjeh, postizanje nekog cilja i slično? I da i ne. Ako u danom trenutku ne znamo bolje moliti, ali molimo iskreno, s rezervom koja proizlazi iz autentične poniznosti (Bože, ja te molim to i to, ali ako je moja molitva besmislena ili čak blesava, oprosti mi moje neznanje i daj mi ono što ti znaš da mi treba i što mi ti želiš dati...), onda je odgovor pozitivan. Ako mislimo da na Boga možemo molitvom djelovati kako bi intervenirao u korist naših želja, onda je to poganska molitva. Jer nam nije do Boga, već do naših interesa i potreba. Jer ne vjerujemo u Božju ljubav i darežljivost, te mislimo da nekom molitvom i žrtvom nešto možemo zaslužiti (Božji su darovi neprocjenjivi, zato se ne mogu zaslužiti). Bog ne trguje, Bog daje. Shvaćajući molitvu kao nužnu cijenu kojom dobivamo Božju naklonost i njegov zahvat u našu korist, mi vjeru pretvaramo u magiju, jer magija je čarobna formula kojom se postiže neki povoljan učinak.
Radikalno dovođenje u pitanje molitve prošnje povlači za sobom i negativnu ocjenu razumijevanja Boga, vjere i molitvene prakse velikog broja ljudi. To bi bilo suviše smjelo. Bog jedini poznaje dubinu ljudskog srca i jedini zna što se u toj dubini događa, pa tako i jedini zna kakva je nečija molitva. Moguće je da nekom molitva prošnje nije nikakva čarobna formula kojom vjeruje da utječe na Boga i da će od njega dobiti povoljan zahvat, nego jednostavno najprikladniji način kojim se Bogu obraća. Jer ne zna drukčije. I u tom obraćanju veću snagu može imati unutarnje opće povjerenje u Boga, koje se neće umanjiti ako molitva za nešto konkretno i ne bude uslišana.
Nužno je ipak ostati pri tezi da molitva prošnje nije sretan put molitvene prakse i da se ona treba preobražavati u nešto čistije i bolje, jer u njoj se uvijek skriva opasnost zastranjivanja u pogansko razumijevanje Boga, u čemu ima mnogo magijskih elemenata. Na suvremenim masovnim molitvenim okupljanjima najizraženiji je trend molitve za zdravlje, i to u prvom redu, gotovo isključivo za tjelesno zdravlje. Od tjelesnog zdravlja važnije je duševno (psihičke sposobnosti, razum), a od ovoga opet duhovno (razlikovanje dobra i zla, čistoća srca, moralna svijest). Spomenuti susreti najvažnijem vidu zdravlja ne posvećuju dovoljno (ili nikako) pozornosti, dok njihove molitve za tjelesno zdravlje ignoriraju prirodne zakone (Bog te zakone ne mijenja zbog nečije trenutne nevolje, to jednom zauvijek treba shvatiti i prihvatiti), te gotovo nimalo prostora ne ostavljaju tajni Božje providnosti, koja u ljudskom životu dopušta i bolest, jer se bolešću ili bilo kojom nevoljom čovjek može pročistiti i duhovno rasti. Na kraju, način ozdravljenja neodoljivo sliči magiji: vođa susreta raspolaže božanskim moćima ozdravljenja gotovo bezrezervno – potrebno je samo vjerovati. Stavlja li Bog svoje moći bezrezervno ikom na raspolaganje, ako se ni sam Isus tim moćima nije razmetao (nije skočio s hrama, nije sišao s križa, nije davao znakove na nebu, a od ozdravljenja koja je činio nije pravio spektakularne nastupe, nego je ozdravljene ušutkivao, da ne razglašavaju stvar i da se u privatnosti Bogu zahvale, te da promijene način života, to jest obrate se)?
Ako molitva prošnje nije idealan molitveni put, kakav onda jest? Izuzmemo li kontemplaciju (razmatranje i druženje s Bogom bez riječi), od govorenih molitava ostaju nam još molitva za druge, za pokojne, te molitva zahvaljivanja. Ono što je rečeno u govoru o molitvi prošnje, vrijedi i ovdje: Bog zna i za potrebe naših dragih, Bog im želi dobro i čini dobro prije nego je zamoljen i bez nečije umišljene zasluge, ali u isto vrijeme ne mijenja niti najmanju polugicu u mehanizmu funkcioniranja svijeta radi trenutne potrebe bilo kojega pojedinca, jer je upravo skladno funkcioniranje svijeta besplatni (i neprocjenjivi) dar svim ljudima, zahvaljujući kojemu imamo sve mogućnosti života. Bog zna i za pokojne, te svima, i živima i mrtvima, želi dati život – vječni život. Moliti za druge i za pokojne možemo (i trebamo), ali s izmijenjenom sviješću: ne kao da ćemo utjecati na Boga da bude milosrdan, jer on je beskrajno milosrdan i prije naše molitve, nego moleći za druge mi izgrađujemo svoj duh u solidarnosti i empatiji s drugim ljudima, te na taj način možemo rasti u ljubavi prema bližnjemu, time i prema Bogu, a to je najvažnije.
Slično je i s molitvom zahvaljivanja. O tome najbolje kaže jedno od predslovlja u misi: "tebi nije naša hvala potrebna, ali je tvoj dar što smo ti zahvalni; po našim hvalospjevima ti ne bivaš veći, nego mi stječemo milost spasenja..." Zahvaljivanjem Bogu mi ne stvaramo kod njega dobru volju da nam i drugi put bude naklonjen, nego vježbamo sebe biti otvorenima za Božje darove, koji postoje i postojat će i mimo naših zahvaljivanja.
Prije nego dođemo do završetka ovog razmišljanja o molitvi treba raščistiti jednu dilemu koja će se vjerojatno mnogima nametnuti. Ako Bog unaprijed zna naše potrebe i sve daje besplatno svima, ako ne gleda na naše zasluge i daje jednako i dobrima i zlima, čemu onda uopće moliti i činiti dobra djela, čemu biti moralan? Darovi materijalnog svijeta dani su svima i ne ovise o zaslugama. Čak ih nemoralni i zli uživaju više nego dobri. Ali postoji stvarnost koja nadilazi ovu materijalnu i čiji se plodovi daju samo onima koji ih istinski spoznaju i žele. Ta stvarnost počinje već ovdje na zemlji u vidu moralne svijesti, istinske unutarnje slobode, iskrenosti, čistoće srca, dobronamjernosti. Plodovi te stvarnosti (zapravo, plodovi kraljevstva Božjega) također se ne postižu po sistemu zasluge i kazne, nego darom, jer Bog uvijek sve daruje besplatno, osobito svoga Duha. Razlika toga Božjeg dara u odnosu na sve ostale (u materijalnom svijetu) je dakle ta što se on daje onima koji ga traže i sposobni su ga primiti. Čovjek kvarne nutrine neće tražiti Duha Božjega, jer nije za to sposoban. Molitva je stoga jedan od načina kojim svoj duh okrećemo Bogu i učimo se željeti i od njega tražiti ono što bez vlastite želje i spremnosti ne možemo ni primiti, a što je zapravo najvažnije.
Isus nas u tome jednostavno poučava: tražite najprije Kraljevstvo Božje, sve će vam se ostalo nadodati. Najčišća molitva uistinu je ona koju nam je predao Isus: Oče naš. U njoj su isključene sve vremenite brige i prepuštene su Bogu. Od Boga se traži njegovo kraljevstvo i njegova volja – to je središte molitve – te oproštenje grijeha koje već i sami dajemo drugima(!). Traži se kruh svagdašnji, koji se može shvatiti ne samo kao materijalni, nego više kao duhovni. Naime, originalni tekst je teško prevesti, ali prevoditelji Biblije sugeriraju kao najsigurnije ovo značenje: daj nam danas kruh sutrašnji. "Danas" je razdoblje materijalne povijesti, naš sadašnji svijet; "sutra" je svijet kraljevstva Božjeg o kojemu govore prve prošnje Očenaša. Moliti za kruh sutrašnji znači svoj sadašnji svakodnevni život hraniti nadom jednoga novog dana. Molitva za izbavljenje iz zla traži Božju zaštitu u životnim kušnjama koje su neizbježne i kroz koje – ako ih čovjek prolazi s Bogom – raste njegova unutarnja sloboda i njegovo se biće oblikuje i sazrijeva za budući svijet.
I za Očenaš, kao i za ostale oblike molitve, vrijedi to da Bog zna što ga molimo i – prije nego ga molimo – želi nam to dati. To se osobito odnosi na njegovo kraljevstvo. Nikakvom svojom molitvom, pa ni Očenašom, mi ne možemo utjecati da Bog bude bolji, da se smiluje – jer on je unaprijed beskrajno dobar i milosrdan. Izgovarajući molitve mi dakle ne utječemo na Boga, nego na sebe, molitva djeluje na nas i oblikuje nas. Ispravno moleći mi sve više pročišćujemo svoje želje i usmjerujemo ih ka sve vrjednijim stvarima. Polazeći od prošnji za obične svakodnevne potrebe, ako postupno napredujemo, molit ćemo Boga za bistru pamet i čisto srce, za milost opraštanja, istinoljubivost, poštenje, a konačni cilj naših molitava je naučiti Očenaš – naučiti željeti Boga i njegovo Kraljevstvo. U cijelom tom procesu mi niti što zaslužujemo, niti utječemo na Boga da nam bude naklonjen, nego svoje biće okrećemo Bogu i sebe vježbamo prihvaćati njegove darove koji su uvijek ponuđeni. Sunce grije uvijek i svima, a u svoje ga prostore prime oni koji otvore prozore...
