- Što se tiče pastoralnog djelovanja, mi i dalje obavljamo sve naše poslove. Čvrsto vjerujemo da u Tatale misijama nema virusa. Inače u Tatale misijama nema nikakvog testiranja i onda se ne zna postoji li koronavirus ili ne. Uskrs smo slavili 'šturo' jer su zabranjena vjerska okupljanja. I Cvjetnica se slavila vrlo skromno – kazao je don Ivan.
Naglasio je kako u Tatali ima drugih problema radi kojih je stanovništvu otežan život.
- Nema ni goriva pa smo išli u susjednu općinu, gdje isto nema goriva. Ne možemo kupiti ni cementa nit željeza, tako da smo morali obustaviti sve karitativne i socijalne projekte, kao što su škole i kapelice. Inače, naša je provincija za zapadnu Afriku, za englesko govorno područje kojem je sjedište u Gani, izdvojila nešto novaca za salezijanske misije. Tatale misija je isto dobila nešto novaca pa smo kupili za svako selo po jednu kantu koja ima česmu, kako bi ljudi mogli prati ruke u vodi koja teče. Kupili smo i posebne dezinfekcijske sapune kako bi mogli oprati ruke i ručnik da svatko može obrisati ruke. To želimo podijeliti ljudima da i oni nekako prežive ovu situaciju. Najteže je za one koji su se bavili malim poslovima, kupovali, prodavali jer je sada granica s Togom zatvorena. Ljudi koji su već siromašni trpe jer nemaju prihoda. Škola je zatvorena. Zbog korone sve se promijenilo. Nadamo se da će što prije završit. Ne može nam nikakva bolnica pomoći pa se molimo Gospodinu da nas zaštitit da ovaj virus ne dođe ovdje – kazao je don Ivan.
Don Gabrijel Jukić, misionar u Ugandi podijelio je svoje iskustvo.
- Cijeli svijet je ugrožen koronavirusom, ali ovaj dio Afrike je pošteđen. Jako je malo zaraženih u Subsaharskoj Africi. Ovdje u Ugandi ima 55 zaraženih. Prvi je slučaj bio na aerodromu u Kampali. Pacijent je došao iz Dubaija i donio koronavirus. Proširio se na vrlo mali broj ljudi. Dok je vlada saznala odmah je reagirala. Zatvorile su se škole, fakulteti, javni prijevoz je obustavljen. Radi samo ono što je prijeko potrebno. Ovdje imaju iskustva sa zaraznim bolestima, s HIV-om, malarijom, tuberkulozom. Ako se uvedu neke mjere, oni shvaćaju da je to za dobrobiti države. Nisu im teško pale mjere. Oni su to iskoristili za privatne djelatnosti, za poljoprivredne djelatnosti, rade na poljima. Ne podnose teško samoizolaciju. Nema širenja bolesti, tako da već ima prijedloga da se nešto i pokrene, da se otvore škole i državne institucije. Ovdje u misiji gdje sam ja, ima 40 000 vjernika. Svi su prihvatili mjere. Biskupi su poslali pismo koje se pročitalo u crkvi. Ljudi su svjesni situacije. Uganda ima jaku policiju i vojsku. Dali su do znanja da će biti rigorozne kazne ako se krše odredbe. Ne treba nam pomoć osim žarke molitve da ne zavlada epidemija ovdje. Kada bi zavlada bile bi milijunske žrtve. Ljudi su ovdje slabog imuniteta, gladni su, slaba je zdravstvena skrb. Ako bi virus i zahvatio ovaj kraj, ostaje nam nada da ćete se vi moliti za nas – poručio je don Gabrijel.
Don Boris Dabo misionar je u Zambiji. Iz daleke Afrike javio se telefonom i ispričao nam je što znači biti misionar u Africi u doba koronavirusa te kako je usprkos opasnosti od zaraze, otišao u drugu misiju, slušajući svoje srce.
- U to drugo selo gdje sam trebao doći, došlo je puno ljudi na Misu. Stavio sam oltar na vrata crkve, a ljudi su stajali vani, u šumi i okolo. Tu smo pjevali i tako je završio Uskrs. Znate kako nam je, nismo ni mi znali kako to izgleda imati obrede u praznoj crkvi. Sada vidimo koliko nas trebaju ljudi i vjernici, radi jačeg doživljaja svoje vjere. Čitam i vjerujem da i vjernici tako osjećaju. Tako je sigurno i kod vas – rekao je don Boris te zahvalio na prilici da se mogao javiti i podijeliti svoje iskustvo.
U emisiju 'Izdvojeno' javila se sestra Mirjam Filipović iz družbe Služavke Kristove, koja misijski djeluje na Haitiju, jednoj od najsiromašnijih država svijeta. Rekla je kako pandemija koronavirusa polagano stiže i u tu državu.
- Do sada ima samo troje oboljelih. Brojka je dosta niska, a razlog tome je to što se ne provode testiranja. Zdravstveni sustav ovdje skoro i ne postoji. Ljudi su prepušteni sami sebi. Domaće stanovništvo ima samo pouzdanje u Boga koji im može pomoći u svakoj situaciji. Ja sam na Haitiju punih pet godina. Naša misijska postaja vodi školu za najsiromašnije. Nažalost ovdje većina ljudi nema mogućnost ići u školu niti ima zakonske obveze za to. Zdravstvenog sustava skoro da i nema. Ljudi koji žele i trebaju liječničku uslugu trebaju platiti, ali si ju zbog neimaštine ne mogu priuštiti. Stoga stanovništvo umire zbog najobičnijih upala – istaknula je sestra Mirjam.
Naglasila je kako se i ovdje Crkva prilagodila novonastaloj situaciji izazvanoj koronavirusom.
- Nažalost domaće stanovništvo se ne može pridržavati zdravstvenih mjera jer zbog siromaštva ne mogu ostati kod kuće i čekati jer umiru od gladi. Moraju se potruditi doći do hrane kako bi preživjeli. To je teško gledati – rekla je.
Na kraju razgovora zaključila je kako bez molitve i Božje pomoći, misionari koji se tamo nalaze, ne bi mogli izdržati sve što rade i što se od njih očekuje.
