„Štandovi koje možete posjetiti na livadi pokraj crkve predstavljaju Centre mira koji su osnovani u svijetu, a koji su povezani zajedno sa župom Međugorje, s našim Informativnim centrom, odnosno sa svime onime što mi ovdje radimo.
To su Centri za španjolsko govorno područje: za Španjolsku i za Južnu Ameriku. Također je tu novoosnovani centar za englesko govorno područje, osobito za Sjedinjene Američke Države, zatim Njemački centar za Njemačku i Austriju, Češki Centar, Centar za istočne zemlje, za Ukrajinu.
Što je bit tih Centara?
Njihova bit i njihova zadaća je upravo da prenose poruku Međugorja, da približe ljudima ono što se u Međugorju događa, da uče ljude moliti kako se moli u Međugorju. Jer puno hodočasnika kad bi došlo u Međugorje još od samih početaka željelo je zauvijek ostati u Međugorju. Zašto? Zato što im je bilo lijepo moliti, uživali su ovdje u Međugorju u ovoj atmosferi gdje ti na svakom koraku vidiš čovjeka s krunicom u ruci, s Biblijom u ruci koji ide rado na večernji molitveni program, na misu, na klanjanje… Poželiš uistinu živjeti stalno u takvome okruženju. No potrebno se vratiti doma, potrebno se vratiti svojoj obitelji, poslu, obavezama… jer nikada nije dobro bježati! Tko god bježi od problema nikada neće uspjeti pobjeći jer problem najčešće leži u nama samima, a od sebe ne možemo nikada pobjeći. Zato se moramo suočiti s problemom i zato je uvijek potrebno i otići iz Međugorja.
Prava dinamika hodočašća se sastoji u tome da se dođe ovdje kako bi se nahranilo duhovnom hranom, dobila duhovna energija, dobio mir i sve ono što nam Gospodin daje. Onda se vratiti kući kako bismo mogli djelovati u svome okruženju. U svojoj obitelji, na svome radnome mjestu, u svome gradu, u svojoj župnoj zajednici naviještati taj mir i svu tu ljepotu koju smo susreli ovdje u Međugorju.
Upravo je to zadaća ovih Centara mira: oni pokrivaju veliki broj država i u tim državama oni su kao jedni koordinatori koji organiziraju susrete koji promoviraju međugorsku duhovnost.
Kako izgledaju ti međugorski susreti?
Veoma jednostavno, evo upravo kao Mladifest. Ili kao jedan molitveni susret ovdje u Međugorju. Bio sam pozvan na nekoliko takvih susreta u Ukrajinu, u Englesku, u Irsku, prošle godine sam također bio u Latinskoj Americi, Paragvaju, Urugvaju, Boliviji i nedavno u Meksiku. I što se radi na tim susretima? Organiziraju se vikendi ili se uzmu neki posebni dani kada se ljude okupi i jednostavno se prenese ovaj molitveni program iz Međugorja. Obično bude jedna kateheza, jedan poticajan govor, bude nekoliko svjedočanstava, moli se krunica, slavi se euharistija, klanjanje, procesija s Gospinim kipom i uistinu to bude na izgradnju čitave jedne zajednice.
Sjećam se kad sam bio u Paragvaju koliko me dodirnula vjera tih ljudi, osobito ljudi iz Paragvaja koji možda nikada neće moći doći u Međugorje. Bilo je toliko ljudi koji su siromašni koji ne mogu sebi priuštiti tako jedno daleko putovanje u Međugorje, koji nikada neće doći u Međugorje, ali ipak u svom srcu osjete duh Međugorja, osjete ljepotu Gospine blizine i sve ono što Međugorje kao molitveno mjesto nudi. Koliko sam bio iznenađen i dirnut upravo tim ljudima koji nikada nisu bili u Međugorju, a imaju duh Međugorja, kao da žive u Međugorju upravo zbog tih Centara mira koji im prevode Gospine poruke, koji im daju te poruke, koji izvještavaju o događajima koji se događaju u Međugorju, koji prate molitveni program preko naših YouTube kanala koji mogu slušati u prijevodu na svoj jezik. I oni svaki dan prate molitvu iz Međugorja.
Međugorje nema granica
Kad sam prije nekoliko godina kao župni vikar češće predmolio krunicu na večernjem molitvenom programu onda mi nije bilo zanimljivo najavljivati otajstva krunice na više jezika. Nisam baš toliko dobar s jezicima, pa sam odustao i najavljivao sam otajstva samo na hrvatskome jeziku. Dok me jednog dana nije susrela jedna gospođa koja živi na Floridi u Sjedinjenim Američkim Državama. Pristupila mi je i fino me pozdravila, zahvalila na svemu što činimo i rekla kako ona skoro svaki dan s nama moli krunicu, sluša propovijed na misi, naše kateheze koje prenosimo i budući da se krunica ne prevodi kao što se prevodi misa, zamolila me jednu stvar, rekla je „Velečasni, ako možete ipak kad navješćujete otajstva krunice, ako možete ipak reći koje je otajstvo na još kojem jeziku, na primjer na engleskom, tako da i mi koji molimo on-line iz stranih država, znamo koje se otajstvo moli, koje se otajstvo razmatra i da tako možemo sudjelovati u molitvi krunice“.
Tu sam zapravo vidio kolika je veličina Međugorja! Da Međugorje zapravo nije samo ono što je ovdje na konkretnom mjestu, da Međugorje i nema nekih svojih granica nego da Međugorje upravo po trudu dobrih ljudi koji su dali svoj život, koji ništa od toga ne primaju materijalno, nego daju sebe, svoje vrijeme i sve svoje darove stavljaju u službu širenja Evanđelja i u službu širenja Gospine poruke iz Međugorja, da ona stigne do onih ljudi u udaljenim krajevima. I zanimljivo je onda kad dođete u tako udaljene zemlje da vas tamo oni znaju, da vas prepoznaju, znaju vam ime, sve znaju, jer oni prate redovito večernji molitveni program iz Međugorja.
Možda i ti možeš pomoći?
Možete se raspitati ima li u vašoj državi jedan takav Centar, ima li u vašoj državi jedna podružnica koja bi mogla surađivati s drugim Centrima i tako poruku Međugorja prenositi i u vašu državu. Ako nema, možda možete vi biti ti koji će započeti s ovom misijom i tako biti Gospini apostoli, Gospine produžene ruke. Jer smisao ovih Centara nije promoviranje nekoga, nego navješćivanje Evanđelja i da navijesti ono što Međugorje pokušava i što čini sve ove godine, da ljude privede Bogu u molitvi, ljepoti Božje blizine, da pokaže kako je lijepo biti u Božjoj blizini i da sve ono što osjetimo ovdje u Međugorju, da se to može živjeti i u vašim župnim zajednicama.
Želio bih potaknuti svakoga od vas da u svojoj župi započne nešto tako. Međugorje nije ništa novo, nije ništa strano što prije nije bilo u Crkvi. Međugorje je ono što bi svaka župa trebala imati: molitvu krunice, redovite kateheze da ljudi rastu u vjeri, da iznova produbljuju svoju vjeru, svete mise, klanjanje… Evo volio bi uistinu kad bi svako od vas započeo nešto tako u svojoj župi. Mnogi dođu nama u Međugorje i žele ovdje biti, živjeti, volontirati, raditi, biti na službi u Međugorju, ali mi često kažemo lako je to sve činiti u Međugorju lako je to sve činiti ovdje, ali je puno zahtjevnije to činiti u svojoj župnoj zajednici u svome gradu.
Vjerujem da se slažete s tim da ipak nije lako i isto činiti nešto tako u Međugorju i nešto tako u svojoj župnoj zajednici, s ljudima koji te znaju, koji te viđaju svaki dan, koji znaju tvoje vrline i mane, ali nitko se ne može zatvoriti u sebe, nego moramo uvijek gledati onoga pored nas i rasti zajedno s drugima u vjeri.“
Priredila: Paula Tomić
