Koliko dana je prošlo? Teško je sigurno ustanoviti. Ako se sudi prema cvijeću koje pravi vijenac oko mrtvog tijela, moralo bi se kazati da je prošlo malo sati.Ali ako se sudi prema maslinovim grančicama na kojima počiva svježe cvijeće, grančicama čije je lišće već uvenulo, i prema drugom uvenulome cvijeću, koje je položeno poput relikvija na poklopac sanduka, mora se zaključiti da je već prošlo dana. (tri dana. o.p) Ali Marijino tijelo je onakvo kakvo je bilo kad je izdahnula. Nikakva znaka smrti nema na njezinom licu, na malenim rukama. Nikakva neugodna zadaha nema u sobi. Dapače, ona odiše neodređenim mirisom koji daje na kad, na ljiljane, na ruže, na đurđice i na planinske trave, sve pomiješano zajedno. Ivan, koji tko zna koliko dana već bdije, zaspao je svladan od umora sjedeći na stocu leđima nagnut na zid kraj vrata koja gledaju na terasu. Svjetlo svjetiljke koja jestavljena na tlo osvjetljuje ga odozdo prema gore, te dopušta da se vidi njegovo lice umorno, veoma blijedo, osim oko očiju, zacrvenjelih od plača.
Osvit mora da je već započeo, jer pri njegovom slabašnom svjetlu oko vidi terasu i masline koje okružuju kuću, svjetlo koje sve više jača i koje, prodirući kroz vrata, omogućuje da se zapažaju i predmeti u sobi, oni koji su se prije jedva nazirali, stoga štosu daleko od svjetiljke. Odjednom velika svjetlost ispuni sobu, svjetlost srebrenasta, s nijansom plavog, gotovo fosforna, i sve više raste, brišući i svjetlost osvita i svjetlost svjetiljke. Svjetlost jednaka onoj koja je preplavila betlehemsku špilju u času božanskoga rođenja. Potom se u ovoj rajskoj svjetlosti otkrivaju anđeoska bića, svjetlost još sjajnija u svjetlosti koja se prva ukazala, koja je već tako silna. Kao što se već dogodilo kad su se anđeli ukazali pastirima, ples 'iskri’ svih boja izlazi iz njihovih krila koja se lagano miču, od kojih dolazi kao skladan, prebiran na harfi, preugodan romon.
Anđeoska se bića rasporede u obliku vijenca oko kreveta, sagnu se nad njim, podignu nepomično tijelo, pa uz jače mahanje krilima, koje pojača zvuk koji je već prije postojao, kroz otvor koji se čudom otvorio na krovu, kao što se čudom otvorio grob Isusov, pođu noseći sa sobom tijelo svoje Kraljice, istina Presveto, ali još ne proslavljeno i zbog toga još podložno zakonima materije; podložnost kojoj Krist više nije bio podvrgnut kad je uskrsnuo od smrti jer je već bio proslavljen.Zvuk što ga izvode anđeoska krila jača i sad je silan kao zvuk orgulja. Ivan koji se, premda i dalje uspavan, dva ili tri puta pomaknuo na svom stolcu, kao da ga smeta veliko svjetlo i zvuk anđeoskih krila, potpuno se probudi i zbog toga jakog zvuka i zbog jakog propuha koji, spuštajući se s otvorenog krova i izlazeci kroz otvorena vrata, stvara kao neki vrtlog koji maše pokrivalima sada već praznog kreveta i Ivanovim haljinama, utrnuvši svjetiljku i zatvorivši jakim udarcem otvorena vrata. Apostol gleda oko sebe, još napola pospan, da bi shvatio što se događa. Opazi da je krevet prazan i da je krov otkriven. Sluti da se dogodilo čudo. Potrči van na terasu i kao nekim duhovnim nagonom, ili nebeskim pozivom, podigne glavu, braneći rukom oči od sunca da može gledati, premda mu sunce koje se rađa ne smeta očima.
I vidi. Vidi Marijino tijelo, još lišeno života, i u svemu jednako tijelu osobe koja spava, koje se sve više diže uvis nošeno od anđeoskog mnoštva. Jedan okrajak plašta i koprene mašu, kao za zadnji pozdrav, možda djelovanjem vjetra prouzročena od hitrog uznošenja i od kretanja anđeoskih krila, a cvijeće, ono što ga je Ivan bio rasporedio i obnovio oko Marijina tijela i koje je sigurno ostalo u pregibima haljina, pljušti po terasi i po getsemanskoj zemlji, dok se jaki hosana anđeoskog mnoštva sve više udaljuje i stoga biva sve tiši. Ivan i dalje netremice gleda ono tijelo koje se diže prema Nebu i vidi, sigurno čudom što mu ga je Bog udijelio, da ga utješi i da ga nagradi za njegovu ljubav prema Pomajci, razgovjetno vidi da Marija, sada obavita zrakama sunca koje je izašlo, izlazi iz ekstaze koja joj je rastavila dušu od tijela, da je opet oživjela, i ustala na noge, jer sada i Ona uživa darove koji su vlastiti tijelima koja su već proslavljena.
Ivan gleda, gleda. Čudo što mu ga Bog poklanja daje mu moć da protiv svakoga prirodnog zakona vidi Mariju kakva je sada dok se hitro diže prema Nebu, okružena od anđela koji kliču, ali koji joj više ne pomažu dizati se. I Ivan je zanesen tim viđenjem ljepote što je čovječje pero, ni ljudska riječ, ni djelo umjetnika nikada neće moći opisati ili reproducirati jer je neopisivo lijepa.
Ivan neprestano naslonjen na zidić terase gleda i dalje netremice taj sjajni i blistavi lik Božji - jer Marija se stvarno može tako nazvati, Ona koju je Bog na jedinstven način oblikovao, koju je htio neokaljanu, da bude lik utjelovljenoj Riječi - koji se diže sve više uvis. I posljednje, najveće čudo udijeli Bog-Ljubav tome svom savršenom ljubitelju: čudo da vidi susret Presvete Majke s njezinim Presvetim Sinom. On također sjajan i blistav, lijep da mu ljepote nije moguće opisati, siđe hitro s Neba, stigne do Majke, privine je na srce i zajedno s njom, sjajniji od dviju velikih zvijezda, vrati se odakle je došao. Ivanovo viđenje je završeno.
On spusti glavu. Na njegovom umornom licu prisutna je i bol zbog gubitka Marije i radost zbog njezina slavnog udesa. Ali radost već nadilazi bol. Kaže: »Hvala, Bože moj ! Hvala ! Predosjećao sam da će se ovo dogoditi. I htio sam biti budan da ne izgubim ni jednu epizodu njezina Uznesenja. Ali već tri dana nisam spavao ! San, umor, spojeni s mukom oborili su me i svladali upravo kad je predstojalo Uznesenje ... Ali možda si Ti sam to htio, o Bože, da ja ne bih pomutio taj čas i da ne bih odviše trpio ... Da. Sigurno si Ti to htio, kao što si sada htio da vidim ono što bez tvoga čuda ne bih bio mogao vidjeti. Dopustio si mi da je još vidim kao da je blizu mene premda je bila već tako daleko, već proslavljena i slavna. I da ponovno vidim Isusa!
O, preblažena viđenja, nenadana i kome se nije bilo nadati ! O dara nad darovima Isusa Boga svome Ivanu ! Najveća hvala ! Ponovno vidjeti svog Učitelja i Gospodina! Vidjeti Njega kraj Majke ! On sličan suncu, a Ona mjesecu, oboje presjajni, i stoga što su slavni i stoga što su sretni da su ponovno sjedinjeni zauvijek ! Što mora da je Raj sada kad Vi sjajite u njemu, Vi velike zvijezde nebeskog Jeruzalema? Kakva radost anđeoskih korova i svetaca ? Tako sam radostan što sam vidio Majku sa Sinom, to što oduzima svu njezinu bol, bolje: njihovu bol, da prestaje i moja i mir ulazi u mene. Od tri čuda što sam ih od Boga molio dva su se ispunila. Vidio sam da se život vratio u Mariju i osjećam da se u mene vraća mir. Sva moja tjeskoba prestaje jer sam Vas vidio sjedinjene u slavi.
Hvala na tome, o Bože ! Hvala i što si mi dao mogućnost da vidim, na biću doduše presvetomu, ali ipak ljudskome, kakav je udes svetaca, kakvo će biti, nakon posljednjega suda i uskrsnuća tjelesa i njihova ponovnog združenja, stapanje s duhom koji je uzašao na Nebo na času smrti. Nije mi trebalo vidjeti da bih vjerovao. Jer uvijek sam čvrsto vjerovao svakoj Učiteljevoj riječi. Ali mnogo će njih sumnjati da poslije stoljeća i tisućljeća tijelo koje je postalo prahom može opet biti živo tijelo. Njima ću moći kazati, zaklinjući se najuzvišenijim stvarima, da je ne samo Krist oživio, svojom vlastitom božanskom moći, nego da je i njegova Majka tri dana nakon smrti, ako se takva smrt može zvati smrću, ponovno oživjela i s tijelom opet sjedinjenim s dušom nastanila se zauvijek u Nebu uza Sina. Moći ću kazati: "Vjerujte, o kršćani svi, u uskrsnuće tijela na kraju vjekova, i u život vječni i duše i tijela, život blažen za svete, užasan za okorjele grješnike. Vjerujte i živite sveto, kao što su sveto živjeli Isus i Marija, da biste imali isti njihov udes.Ja sam vidio kako su njihova tijela uzašla u Nebo. To vam mogu svjedočiti. Živite pravednički da biste jednoga dana mogli biti u novom vječnome svijetu, s dušom i tijelom, kraj Isusa-Sunca i kraj Marije, Zvijezde nad svim zvijezdama." Ponovno hvala, o Bože !
A sada sakupimo što ostaje od Nje. Cvijeće koje je popadalo s njezinih haljina, grančice maslina koje su ostale na krevetu, i sačuvajmo ih. Poslužit će ... jest, poslužit će da pomognu i utješe moju braću, koja su uzalud isčekivana. Naći ću ih prije ili poslije ...« Pokupi i latice cvijeća koje su se otkinule prigodom pada, uđe u sobu držeci ih u okrajku haljine. Onda pažljivije promotri otvor na krovu i usklikne. »Jedno drugo čudo ! I drugi čudesni sklad čudesa između Isusova i Marijina života ! On, Bog, uskrsnuo je sam od Sebe, i samom svojom voljom prevrnuo grobni kamen i samom svojom moći uzađe na Nebo. Sam sobom. Marija, Presveta, ali čovječja kći, anđeoskom je pomoću otvorila prolaz za svoje uznesenje u Nebo, i isto tako anđeoskom je pomoću uzeta onamo. U Krista se duh vratio da oživi tijelo dok je ono bilo još na zemlji. Tako je naime moralo biti, da ušutka svoje neprijatelje i da utvrdi u vjeri sve svoje sljedbenike. U Mariju se duh vratio kad je Presveto tijelo već bilo na ulazu u Raj, jer za nju drugo više nije trebalo. Savršena moć beskrajne Božje mudrosti ! ...«
Sad Ivan skuplja u komad platna cvijeće i grančice koje su ostale na krevetu, k njima pridruži one što je sabrao vani pa ih sve položi na poklopac sanduka. Potom ga otvori i stavi u nj Marijin jastučić, prostirku kreveta, siđe u kuhinju, skupi ostale predmete što ih je ona upotrebljavala: vreteno, preslicu, njezino posuđe i primetne ih k ostalim stvarima. Zatvori sanduk i sjedne na stolac govoreći zaneseno: »Sada je sve završeno i za meine ! Sada mogu slobodno ići onamo kamo me bude
vodio Duh Božji. Ići ! Sijati riječ Božju što mi ju je Učitelj dao da je predam ljudima. Naučavati Ljubav. Naučavati neka vjeruju u Ljubav i u njezinu moć. Obznanjivati im što je Bog-Ljubav učinio za ljude. Njegovu neprestanu Žrtvu i njegov Sakramenat i Obred, po kojima ćemo do svršetka vjekova biti sjedinjeni s Isusom Kristom po Euharistiji i obnavljati obred i žrtvu kao što je On zapovjedio da činimo. Sve darove savršene Ljubavi ! Nastojati da ljube Ljubav, da vjeruju u nju kao što smo joj mi povjerovali i vjerujemo.
Sijati ljubav da žetva i ulov riba bude obilan za Gospodina. Ljubav postizava sve, kazala mi je Marija u svome posljednjem govoru, meni koga je s pravom okarakterizirala kao onoga u apostolskom zboru koji ljubi, kao ljubitelja u pravom smislu riječi, kao opreku Jude koji je bio mržnja, kao što je Petar naglost, a Andrija blagost, sinovi Alfejevi svetost i mudrost spojena s plemenitim vladanjem, i tako dalje. Ja, ljubitelj, koji više nemam Učitelja, ni Majke da ih ljubim na zemlji, ići ću širiti ljubav u narodima. Ljubav će biti moje oružje i nauk. S njom ću i pobijediti zloduha, poganstvo, i osvojiti mnogo duša. Tako ću nastaviti djelo Isusa i Marije, koji su bili savršena ljubav na zemlji.
Marija Valtorta, ulomak iz knjige 'Evanđelje kako mi je bilo objavljeno'
