Nakon što ga je djevojka s kojom je dugo hodao i ozbiljno računao duboko povrijedila, prezrela njegovu ljubav, ostavila i počela hodati s drugim muškarcem, rekao mi je: "Velečasni, nikada joj to neću oprostiti. Mrzit ću je do zadnjega daha!". Suosjećao sam s njime te ga blago pogledah i rekoh mu: "Kada se radi o mržnji, nama se čini da se onome koga mrzimo osvećujemo i kažnjavamo ga zbog zla ili rane koju nam je nanio.
Međutim od naše mržnje više štete imamo mi sami: onaj kojega u svojoj samoći mrzimo ne mora čak ni znati ni osjećati da ga mrzimo te njega naša mržnja uopće ne mora dosezati ni pogađati. Ali onaj kojega naša mržnja sigurno doseže i pogađa jesmo mi sami: naša mržnja svakodnevno truje i opterećuje naš život, njome smo obuzeti i kakvoća našega življenja iosjećanja njome je umanjena.
Već i zbog dobrohotnosti prema samome sebi korisno je liječiti se od mržnje, odnjegovati u sebi oprost i ne opterećivati svoju sadašnjost nečim što vuče korijene u žalu za stvarnostima koje više ne postoje. (jz)
„Mržnja i srdžba jednako su gnusne…!“ (Sir 27, 30)
