Je li potrebno prije ispovijedi ispitivati savjest sve dok ne budem sigurna da se više ne mogu sjetiti nijednog težeg grijeha ili okolnosti, pa ma kako dugo taj ispit savjesti potrajao? Je li potrebno »pretresti« sva sjećanja da budem sigurna da mi nešto nije promaklo?
Je li dovoljno reći samo okolnosti koje mijenjaju teški grijeh u laki i obratno, ili treba reći sve okolnosti (npr. neki teški grijeh može biti manje ili više težak)? Trebam li reći i grijehe kojih se ne sjećam, ali sumnjam da sam ih učinila? Kako se svi ti grijesi mogu ukratko reći na ispovijedi?
Velik problem predstavlja mi to što često ne znam razlikovati napast od grijeha; a i imam problem strašljive savjesti. Ako sam odgovorna po svojoj savjesti koja mi ponekad ili često govori da je grijeh i ono što zapravo nije, zar to nije nepravedno jer je meni puno teže čuvati se grijeha? Možete li mi savjetovati kome da se obratim jer me svećenici koje sam molila za pomoć nisu razumjeli.
Savjest je moralno osjetilo čovjeka kojim može čuti glas Božji. Budući da savjest nije tek čovjekova vlastita dobra volja, ona nas opominje na ono što je dobro, te upozorava na ono što je u našim činima zlo. Sudeći po cijelome nizu Vaših pitanja, kod Vas je riječ o izuzetno istančanoj savjesti koja je, ipak, došla do nekih granica u kojima sami ne možete jasno razlučiti i otkriti onaj zakon kojemu je ispunjenje ljubav prema Bogu i prema bližnjemu, koje Vas onda i priječi pri dolasku do objektivnih norma moralnosti.
Naime, istina je da iza glasa savjesti konačno raspoznajemo Boga, međutim to nikako ne znači da iza svakoga suda naše savjesti stoji izravni Božji zahvat. Savjest je glas Božji u tom smislu što se mi sami moramo truditi oko toga da sud naše savjesti bude uvijek ispravan. Savjest je zato za svakog čovjeka zadnja subjektivna norma njegova moralnog djelovanja, ali samo ako je povezana s istinom koja oslobađa, a pouzdanim vodičem može biti samo ako u poniznom dijalogu sluša Boga, koji je konačna norma savjesti.
Ne možemo točno prosuditi zašto, no čini se da kod Vas može biti riječ o posebnoj vrsti krivo oblikovane savjesti, no o uzrocima nam nije moguće ništa reći, premda je očito da Vi – kada ste stavljeni pred neku odluku – vidite samo mogućnosti za grijeh.
Skrupulozna savjest, kakva Vaša očito jest, relativno je česta pojava i predstavlja povremenu krizu rasta u religiozno-moralnom razvitku osobnosti. Kada mislimo na skrupuloznost, onda znamo da to nije »osjetljiva« savjest, već je riječ o poremećaju ravnoteže zbog toga što je savjest prodrmana i zastrašena. Zato nam je žao što u svojemu gradu niste naišli na duhovno vodstvo koje bi Vam uputilo na značenje toga stadija zastrašene savjesti.
Očito je da Vi zapravo Božje zahtjeve doživljavate kao prijetnje, a odgovor Bogu i svako moralno zauzimanje kao »rizik« za vlastito spasenje. Strah pred Bogom i bolesno strašljivo nastojanje za postizanjem vlastite sigurnosti (koje se može prepoznati u pitanju o potrebnoj dužini pripreme za ispovijed, tj. ispitivanju savjesti) posebno dolazi do izražaja kod ispovijedi i očituju se u uvijek novim općim ispovijedima, ili pak u pretjerivanju kod običnih ispovijedi.
Preporučujemo Vam da nađete stalnog, razboritog ispovjednika, te da poslušate njegov savjet kojim će Vam jamačno reći da, u određenim slučajevima, osobito kod već ispovjeđenih grijeha, ne smijete nastaviti sa samooptužbama. Beskrajna ispitivanja savjesti prije primanja sakramenta samo pogoršavaju takvo stanje skrupuloznosti. Ono uvijek iznovice progoni na misao da se treba ispitivati nije li se ipak nešto zaboravilo, ili negdje nepravilno postupilo.
No, takvo bi Vas razmišljanje moglo dovesti i u napast da sakrament pomirenja počnete doživljavati kao zakonsku, obredno-magičnu radnju koja će Vam donijeti sigurnost od Božje srdžbe. Daleko bi Vam potrebnije i korisnije bilo da istinski usmjerite svoje srce k Bogu, koji nije policajac nego milosrdni otac. On će Vam, uz pomoć razboritog ispovjednika, pomoći pri otkrivanju mjere Vaše vlastite odgovornosti. A za čovjeka biti odgovoran znači u prvom redu voditi dijalog ljubavi s Bogom i s bližnjim. Zato će Vam korisno biti da slušate, ali i odgovarate na Božju ljubav, na zahtjeve Božjeg kraljevstva i na potrebe bližnjega. Morate se otvoriti dijalogu ljubavi, jer ćete tako odstraniti krivu svijest krivnje i odgovornosti.
Vaš će Vam ispovjednik pomoći isto tako da ne kopkate svojevoljno po vlastitim pogreškama. Znate i sami da biste trebali ispovijedati samo one grijehe za koje bi se bez straha i dužeg razmišljanja mogli zakleti da ste ih sigurno i s nutarnjom slobodom počinili, a da ih još nikada niste ispovjedili. Malo-pomalo učit ćete shvaćati kako se doista nalazite na sigurnijem putu ako zbog sumnje s obzirom na stanje milosti ne odstupate od svete pričesti. Možda bi s ispovjednikom bilo dobro dogovoriti i privremeno, ali strogo ograničenje broja ispovijedi. Isto tako: priznavanje grijeha trebalo bi se ograničiti na nekoliko točaka, dok ne biste smjeli ponavljati ispovijedi.
Stanje Vaše savjesti – skrupuloznost – za Vas je trpljenje, kako i sami očitujete kroz tvrdnju: »Ako sam odgovorna po svojoj savjesti koja mi ponekad ili često govori da je grijeh i ono što zapravo nije, zar to nije nepravedno jer je meni puno teže čuvati se grijeha?« No, stanje skrupuloznosti za Vas je i zadaća i odgovornost, koja se jamačno ne iscrpljuje u kopkanjima po vlastitoj prošlosti, već u prihvaćanju mogućnosti koje Vam pruža.
Pokušajte, uz duhovno vodstvo, reći »da« tome trpljenju i osjećaju nemoći koji iz njega proizlazi. Budite puni pouzdanja u Božje milosrđe, a patnju podnosite kao pokoru. Ako su drugi odgovorni za tu Vašu patnju, jer su Vam pogrešno odgojili savjest, prinosite tu patnju kao zadovoljštinu za grijehe drugih. No, morate upotrijebiti sva časna sredstva koja su nužna za ozdravljenje skrupulozne savjesti, ali ponajprije morate doista vjerovati u Božju ljubav, strpljivost i velikodušnost, i imati povjerenja ne samo u Boga nego i u svojega ispovjednika te u ispravnost savjeta koje Vam u ispovijedi daje.
