Krštenjem se dijete ne nagrađuje zato što bi mu roditelji bili dobri vjernici niti ga se odbijanjem krštenja smije kažnjavati zato što mu roditelji nisu takvi.
Znači da odbijanje krštenja nije nikakva kazna ni djetetu ni roditeljima koji su ga izvan braka doveli na svijet. Kad svećenik odbija krštenje, to čini iz razloga što roditelji, odnosno roditelj, ne daju nikakva jamstva da će dijete doista kršćanski odgajati.
Samohranoj majci koja je vjernica i zaista želi da joj dijete, premda izvanbračno, bude krštenjem preporođeno na novi, božanski život, svećenik to neće uskratiti, niti će njezino dijete primanjem sakramenta krsta dobiti manje milosti od bračnoga djeteta.
Ako se pak roditelji mogu crkveno vjenčati a to neće, svećenik ima razloga smatrati da to dijete ne namjeravaju ni kršćanski odgajati. Nađe li se ipak u toj kući netko, obično tetka ili baka, kojemu je jako stalo da dijete bude kršteno i koji će moći kršćanski djelovati na njegov odgoj, svećenik može zaključiti da su time ispunjeni osnovni uvjeti za krštenje.
