Između poslova, s tri slobodna mjeseca, odlučio sam stopirati do Jeruzalema, odsjedajući u usputnim samostanima. Dok sam putovao središnjom Francuskom, odlučio sam posjetiti Nevers i vidjeti neraspadnuto tijelo sv. Bernardice. Stopiranje je tog dana bilo veoma teško, ali kamion je stao na periferiji Neversa i otkrio sam da sam samo jednu kratku šetnju udaljen od svog odredišta, samostana sv. Gildarda.
Sobu mi je dala vesela francuska časna sestra nakon čega sam se spustio na večeru. Refektorij je bio pun mentalno hendikepiranih hodočasnika iz Irske koji su bili na putu za Lourdes. Pronašao sam mjesto za dugačkim stolom pored nekoliko hodočasnika od kojih je svaki putovao sam. Nije prošlo dugo do trenutka kad je došla jedna žena i sjela do mene, govoreći s izraženim južnjačkim naglaskom: “Oprostite, ali sestre su me zamolile da sjednem do vas jer vi pričate engleski k’o i ja.”
Tako sam se upoznao s Mary Jane koja je bila odgojena kao baptistkinja ali se preobratila na katoličku vjeru nakon što je imala viziju sv. Bernardice. Informirala me da svako ljeto dolazi u Francusku da „provede vrijeme s Bernardicom i vježba svoj francuski“.
Mary Jane je imala ključeve samostana pa me povela na obilazak mjesta tu večer. Pokazala mi je Bernardičinu ćeliju i mauzolej u kojem je svetica bila smještena nakon prve ekshumacije. Ispričala mi je priču o svetičinu životu i smrti, o ekshumacijama koje su uslijedile i čudu njezina neraspadnuta tijela. „Ja znam sve o tim stvarima jer je moj tata mrtvozornik u Mobilu“, rekla je Mary Jane.
Sljedeće jutro nakon doručka namjeravao sam nastaviti put sjeverno do velike romaničke opatije Vézelay kada je Mary Jane izjurila pred mene i zaustavila me. „Prije nego što nastaviš svoje hodočašće, moraš uči i provesti malo vremena s Bernardicom.“
Skinuo sam svoj ruksak i ušao u kapelu gdje Bernardičino tijelo leži u staklenom lijesu. Bio sam ondje u tišini 15-ak minuta i osjetio sam prekrasan miris cvijeća, ali u prostoriji nije bilo cvijeća. Miris je postajao sve jači što sam više molio i osjetio sam se nošen prisutnošću koja je bila iznad mog shvaćanja.
Kada sam izašao iz kapele i ponovno stavio svoj ruksak na leđa, Mary Jane me pozdravila s velikim osmijehom, „Pa kako je bilo?“ Objasnio sam nevjerojatno iskustvo koje sam doživio i ona je rekla: „Da. Osjetio si miris svetosti. Mnogi ljudi koji su blizu Bogu primaju tu milost od Bernardice.“
Više je stvari na nebu…
Dakle što se dogodilo? Jesam li osjetio nadnaravni miris? Je li to bio mali dašak raja ili je spremačica koristila osvježivač zraka? Je li miris dolazio od Bernardičina neraspadnutog tijela ili je to bila neka druga vrsta njušnog osjećaja koji znanost tek treba objasniti? Kad smo već kod toga, je li Bernardičino tijelo doista neraspadnuto nakon svih ovih godina ili je ona bila balzamirana?
Ova ista pitanja se javljaju sa svim tipovima paranormalnih religioznih fenomena. Je li se sunce doista vrtjelo u Fatimi i Međugorju? Jesu li sv. Josip Kupertinski i sv. Terezija Avilska stvarno levitirali? Jesu li stigme oca Pija bile čudesne? Je li on stvarno imao sposobnost bilokacije? Što se događa kada vidjelice „vide“ blaženu Djevicu Mariju i kada se krv sv. Januarija rastopi i kada ljudi ozdravljaju zahvaljujući relikvijama, pomazanju ili molitvama svetaca koji su stoljećima mrtvi? Je li tilda sv. Juana Diega doista čudesna slika? Pričaju li ljudi na karizmatskim susretima stvarno jezicima anđela? Je li se lice sv. Terezije doista pojavilo na pecivu i Blažena Djevica na zidu poslovne zgrade? Je li Isus stvarno razgovarao sa sv. Faustinom 2 000 godina nakon svoje smrti i uskrsnuća?
Jesu li se sva ta, i mnoga druga, čuda doista događala tijekom povijesti? Ako jesu, zašto ih je tako teško analizirati i objasniti? Zašto je, na primjer, tijelo sv. Terezije raspadnuto, a tijelo sv. Bernardice nije? Ako se Gospa ukazuje u Međugorju, zašto su događaji u Međugorju tako zbunjujući, kontradiktorni i kontroverzni? Zašto se u nekim razdobljima čuda više događaju, a u drugima manje? Zašto neke relikvije ozdravljaju, a druge ne? Zašto neki sveci primaju stigme i vizije i Božja obraćanja, a drugi ne? Zašto postoji toliko puno različitih vrsta natprirodnih događaja – nekih izvanrednih, a nekih smiješnih?
Prva stvar koja se treba zapamtiti o čudesnom je to da je ono čudesno. Drugim riječima, po samoj svojoj definiciji, događaj je izvanredan i, upravo zato što je izvanredan, težak je za kategorizirati i objasniti. Ako se neki događaj događa izvan parametara uobičajenog, ne bismo se trebali čuditi kada nailazimo na poteškoće pri pokušaju ukalupljivanja tog događaja u ono što smatramo normalnim.
Religijsko iskustvo je veće od religije. Sam Bog je izvan parametara uobičajenog. Mi imamo svoje doktrine, dogme, tradicije i teologiju, ali Bog je veći od svih naših objašnjenja. Više je stvari na nebu i zemlji nego što naši mali odgovori mogu obuhvatiti.
C.S. Lewis je napisao da je poznavao jednu osobu koja je tvrdila da je vidjela duha a u isto vrijeme je nepokolebljivo odbijala vjerovati u duhove. To nas vodi do još jedne neobične činjenice o čudnim stvarima koje se događaju: one neće bez iznimke uvjeriti svakoga u stvarnost natprirodnog ili postojanje Boga.
U svojoj knjizi Raj: Vodič kroz neotkrivenu zemlju, Peter Stanford prepričava priču o poznatom ateistu koji je doživio bliski susret sa smrću te mu je dano da na trenutak vidi pakao. Oporavio se i nakon toga veselo objavio da ga je to iskustvo potreslo na par dana, ali se ubrzo vratio ateizmu.
Natprirodna iskustva veoma mali broj ljudi uvjere u istinu. Jednako tako, ona nisu preduvjet ili jamstvo svetosti. Drugim riječima, ovdje na zemlji ne moraš činiti čudesa da bi bio svet, a čuda nisu automatsko jamstvo da si svet. Postoje mnoga prirodna objašnjenja za čudne stvari koje se događaju, a čak i kad je uzrok natprirodan, nema jamstva da one dolaze od Boga.
Dakle, iako je prirodno da se bude impresioniran naizgled natprirodnim događajima, nije dobro nagliti sa zaključcima i proglašavati uključenu osobu svecem ili tvrditi da su ta događanja izravan znak od Boga.
Vjerovali ili ne
Kada je tijelo sv. pape Ivana XXIII. 2001. godine ekshumirano zbog procesa kanonizacije, svi su bili šokirani kada se otkrilo da je tijelo gotovo neraspadnuto. Ljudi su odmah na prečac zaključili da je to još jedan slučaj neraspadanja tijela sveca.
No Vatikan je bio oprezniji. Službenici su jednostavno objavili da je njegovo tijelo u „izvanredno dobrom stanju očuvanosti“. Papinski mrtvozornici su ubrzo ponudili mišljenje da se dobra očuvanost tijela sv. pape Ivana može objasniti prirodnim uzrocima. On je zapravo bio lagano balzamiran a tijelo mu je postavljeno u lijes od čempresa unutar olovnog lijesa unutar mramornog sarkofaga. Svaki od njih je bio zapečaćen. Stoga nije bilo iznenađujuće što se tijelo nije ubrzano raspalo u tako suhom i hermetički zatvorenom okružju.
Kad god je prirodno objašnjenje za naizgled natprirodan događaj dostupno, tada ga treba prihvatiti. No to ne znači da se odbacuje mogućnost čuda. Čim imate jedno prirodno objašnjenje za jedan čudan događaj, naiđe neki drugi primjer koji se ne može objasniti prirodnim uzrocima.
Kad je 1898. godine umro maronitski redovnik Šarbel Makhluf, čudna se svjetlost pojavila iznad njegova groba. Kada je tijelo iskopano, ono je plutalo u blatu i iz njega je izlazila čudna tekućina. Redovnik je zatim pokopan u crkvi, a tijelo mu je 1927., 1950. i 1955. godine ekshumirano, svaki put bez traga raspadanja. Tekućina nalik krvi je nastavila curiti iz njegova tijela te je skupljana i korištena za liječenje bolesnih.
Dakle, iako je ispravna reakcija na natprirodni događaj ta da se pokuša naći prirodno objašnjenje, nije ispravno odbaciti mogućnost natprirodnog objašnjenja. Katolički pristup čudnim događanjima je kultiviranje jedne vrste skeptične i nepristrane znatiželje. To znači da se ne upada u lakovjernost niti održava cinična nevjera.
Koristiti vlastitu glavu
Suočeni s događajem koji se čini natprirodan, možemo se igrati detektiva, poput Herculea Poirota – proučavati dokaze, koristiti svoje sive stanice i doći do mogućeg rješenja zagonetke. Pokušavati otkriti što se točno događa kada se dogode takvi čudni događaji je kompliciran pothvat, no objašnjenja se mogu svrstati u pet kategorija.
Prvo objašnjenje je to da je jednostavno došlo do pogreške. Ljudi nagle sa zaključcima. Misle da je tijelo sveca neraspadnuto no tada otkriju da je balzamirano. Možda je ono što smo mi shvatili kao vrtnju sunca zapravo igra svjetla kroz oblake ili pokazatelj da trebamo provjeriti vid. U ovu kategoriju ulaze oni koji misle da vide natprirodni znak u pecivu, deblu ili zagorenom komadu tosta. To nije natprirodni znak već rezultat prebujne mašte. Ti ljudi dožive nešto što ne razumiju i zaključe da je uključeno nešto natprirodno. Oni su jednostavno u krivu.
Moramo priznati da je nekad i prijevara objašnjenje. Beskrupulozni šarlatani su poznati po tome da glume izlječenja i natprirodna čuda da bi prevarili ljude. Ti prevaranti koriste širok raspon trikova, hipnotičke sugestije i manipulativnih tehnika kontrole mase. Ponekad to čine iz iskrene želje da pomognu ljudima i ohrabre njihovu vjeru. Puno češće to rade samo radi novca. No to nije uvijek jednostavno. Ponekad prevaranti vjeruju vlastitim trikovima. Ponekad koriste jednostavne oblike manipulacije gomilom i grupnu hipnozu a da ni ne znaju što točno čine. Ipak, ta „čuda“ su ipak lažna jer ono što se čini natprirodnim ima prirodno objašnjenje.
Treća kategorija prirodnih objašnjenja se može zvati „projekcija uma“. U ovom se slučaju neobjašnjive stvari doista dogode, ali je uzrok to što pojedinci žele da se nešto dogodi i projiciraju svoje želje u vanjski svijet. To „htijenje“ se najčešće događa na podsvjesnoj razini. Neka ozdravljenja i fenomeni na karizmatskim susretima poput „padanja u Duhu“ pripadaju u ovu kategoriju koja uključuje širok raspon religioznih iskustava koji se čine natprirodnim, ali su samo ljudski odgovori na religiozne stimulanse. Molitva, slavljenje, grupna dinamika i pojačana atmosfera duhovnosti mogu pogodovati promijenjenim stanjima svijesti koja se čine natprirodnima i stvaraju naizgled natprirodne fenomene. Ti fenomeni ne moraju nužno biti natprirodnog podrijetla. Često su samo ljudski odgovor na duhovno uzbudljivo iskustvo.
Četvrto moguće objašnjenje nas vodi bliže natprirodnom i ova se kategorija najbolje može nazvati „religiozna transcendencija“. U ovoj situaciji pojedinac ili grupa ulaze u veoma transcendentno stanje svijesti i postaju kanal ili lokacija za natprirodnu intervenciju. Često takvi ljudi imaju prirodan psihički dar i kada se taj dar podloži većoj snazi mogu se dogoditi fantastične stvari. Ova kategorija objašnjava pojedince koji doživljavaju stigme i druga čuda. Uključuje i grupe ljudi koji zajedno doživljavaju vizije ili zajedno svjedoče čudom fenomenu. Ova kategorija natprirodnog iskustva je djelomice prirodni fenomen, ali se preklapa s pravim natprirodnim kontaktom. Ljudski kontakt s natprirodnim ne mora nužno biti od Boga. Što se dogodi može biti dijaboličnog podrijetla.
Posljednja kategorija je autentičan, u potpunosti natprirodan događaj. Takvih postoje dvije vrste: božanski i demonski. Ti događaji nemaju prirodnu komponentu i mogu biti objašnjeni samo direktnom intervencijom izvanjske duhovne sile. Te natprirodne intervencije mogu biti dijabolične, anđeoske, nastale zauzimanjem svetaca ili direktnim Božjim činom.
Ove kategorije mogu biti koristan vodič za sortiranje i razumijevanje naizgled natprirodnih događaja, no ne pružaju nam potpun odgovor. Natprirodni događaji se opiru jednostavnoj kategorizaciji a i granice između različitih kategorija su tanke. Pravi uzrok pojedinog fenomena može biti kombinacija faktora, prirodnih i natprirodnih.
Natprirodna apologetika
Korištenje tih divnih natprirodnih priča o svecima da bi se ljude uvjerilo u istinu katoličke vjere može biti primamljivo. No one nisu dobro apologetsko oružje upravo zato što su natprirodni događaji teški za objasniti i razumjeti. Nije uvijek jasno je li neki čudan događaj natprirodan ili nije, a komplicirani i nejasni dijelovi vjere ne omogućuju jasnoću i preciznost potrebnu za ispravnu apologetiku.
Korištenje natprirodnih priča o svecima za evangelizaciju zapravo može biti kontraproduktivno. Čudesne priče o katolicizmu su često toliko bizarne da na kraju uznemire i zbune ljude. Ako svom prijatelju koji nije katolik kažete o neraspadnutim tijelima svetaca, svecima koji levitiraju ili o ukazanjima Blažene Djevice Marije u Fatimi najvjerojatnije ćete potvrditi njegovu predrasudu da su katolici glupi, praznovjerni i lakovjerni.
Korištenje čudnih događanja da bi se ljude uvjerilo u istinu katoličke vjere nije preporučljivo i zato što odvlači pažnju s doista bitnih pitanja. Natprirodni događaji u životima svetaca nisu bitna, temeljna vjerovanja katoličke vjere. Možete biti dobar katolik i ne vjerovati u priče o neraspadnutom tijelu sv. Bernardice i levitiranju sv. Josipa Kupertinskog. Osim toga, čak i ako je osoba s kojom pričate zainteresirana za priče o čudima, to ih može odvući od onog o čemu biste trebali razgovarati.
Još gore od toga, koncentriranje na natprirodno može i vama odvratiti pažnju s onog što je doista bitno za vašu vjeru. Ako vas Sotona može odvući od iskrenog slavljenja Boga do toga da budete opsjednuti stigmama, euharistijskim čudima ili time je li papa posvetio Rusiju Blaženoj Djevici kako treba, on je s vama postigao što je htio.
Postoje dvije korisne stvari o natprirodnim pričama o katoličkoj vjeri. Prva je to što one na životu održavaju ideju da stvarnost nije tako određena i sigurna kao što bismo mi voljeli misliti. Stvarnost posjeduje otvorenu, nepredvidljivu i elastičnu kakvoću. Druga korisna stvar je to što nas natprirodne priče podsjećaju na to da naša religija počiva na čudu. Priče o neočekivanom nas podsjećaju da je naša vjera u samoj svojoj srži natprirodna i da ta istina može raspiriti znatiželju te otvoriti pitanje o tome kako duhovni svijet djeluje na fizički. To pitanje je ključno jer vodi do prosvijetljenog razgovora o Božjem planu spasenja i sakramentalnoj ekonomiji.
Božje veličanstvo
Natprirodna čuda su po definiciji neobični događaji. Ona su i nepredvidljiva, subjektivna i komplicirana. Sakramenti su pak objektivni, pouzdani i jednostavni. Svaki sakrament je čudo Božjeg djelovanja u svijetu. Kada kažemo da čudni događaji nisu najbitniji, to ne govorimo jer želimo manje misliti o natprirodnom. Upravo suprotno.
Dinamično katoličanstvo je prožeto natprirodnim svaki dan. Kroz život molitve, život ispunjen milošću i ljepotom sakramenata, natprirodni život samog Boga zrači u svakom dijelu naših života, svaki dan.
Sveci nisu bili opsjednuti s natprirodnim, čudnim događajima zato što su bili ispunjeni vatrom Duha Svetoga koji je u njihovim životima svaki dan djelovao kroz intimnu interakciju sa sakramentalnim životom Crkve. Oni su imali oči kojima su mogli vidjeti Božju ruku u svim njegovim djelima. Oni su mogli, zajedno s pjesnikom Gerardom Manleyem Hopkinsom reći: „Veličanstva Božjeg prepun je taj svijet.“
Kada počnemo razumijevati moć i slavu natprirodnog sakramentalnog života Crkve, tada one čudne stvari koje se događaju počnu blijediti u usporedbi. Kada se takvi događaji dogode i kada su autentični, oni samo nadopunjuju i pozivaju se na veličinu sakramentalnog života Crkve. Kada nisu autentični, samo nas odvraćaju od pravog Božjeg djelovanja u našim životima.
Kršćanstvo je prije svega centrirano na čudu Utjelovljenja. To je čudo – u kojem je sam Bog skriven u uobičajenom svijetu – temelj naše vjere. Kroz sakramentalne misterije doista ulazimo u to čudo i njime bivamo transformirani. Čudne stvari se doista događaju, ali predivno je bolje od čudnog. Transformacija naših duša i tijela u sliku Isusa Krista je najpredivnije čudo od svih.
Toma Akvinski i leteća časna
Jednog je dana novak dotrčao do sv. Tome Akvinskog i ispričao mu o časnoj koja je mogla levitirati. Taj fenomen je privlačio velike mase. Nije li Toma želio doći vidjeti ga svojim očima? Kada je došao do samostanske kapele i pogledao gore tamo je doista bila časna koja je lebdjela u zraku.
„Pogledajte oče, nije li to nevjerojatno! Što mislite“ Toma je odgovorio, „Nisam znao da časne nose tako visoke čizme.“ Njegova sarkastična opservacija je bila ispravan odgovor na natprirodan fenomen. Sv. Toma nije odbio vjerovati, ali nije bio ni posebno impresioniran letećom časnom. Jedan od razloga zašto nije bio impresioniran je bilo to što je razumio koliko su naizgled natprirodni događaji zapravo nepredvidljivi i komplicirani. On je razumio da natprirodni događaj ne dokazuje ni svetost osobe niti išta drugo osim toga da postoje stvari koje mi ne razumijemo.
Drugi razlog zbog kojeg Toma nije bio impresioniran je taj što je već znao da su natprirodni i prirodni svijet u konstantnoj interakciji. Znao je da je Bog već dao objektivnu, jasnu i pouzdanu transakciju između duhovnog i fizičkog svijeta – prvo kroz otkrivenje svog Sina a zatim kroz utemeljenje Crkve i upravljanjem njezinim sakramentima.
Natprirodni događaji su uzbudljivi i senzacionalni, ali Tomina reakcija je ispravna. Trebamo ih tretirati s veselim, prizemljenim skepticizmom. Ne sumnjamo u stvarnost čuda niti odbacujemo natprirodne događaje, no oni nisu toliko bitni. Drugim riječima, postoji nešto puno važnije u našoj vjeri.
Vlč. Dwight Longenecker