Valja priznati da odgovor na to pitanje nije jednostavan. No sjetimo se da je sveti apostol Jakov sigurno znao Očenaš i da je svoje vjernike učio baš tako moliti, a u svojoj poslanici (Jak 1,13-14) piše: »Neka nitko u napasti ne rekne: 'Bog me napastuje.' Ta Bog ne može biti napastovan na zlo, i ne napastuje nikoga. Nego svakoga napastuje njegova požuda koja ga privlači i mami.« Jakov ipak nije tražio da se promijeni taj dio Očenaša, odnosno da se ta prošnja drugačije izrekne. Osjetio je samo potrebu upozoriti svoje vjernike da moleći tako ne pomišljaju da bi Bog ikoga napastovao.
Možemo se pitati zašto se je Isus baš tako izrazio. Možda riječ »napast« na tom mjestu treba shvatiti kao »kušnju« pa bismo tim zazivom molili Boga da nas poštedi teških kušnja koje jedva možemo podnijeti.
Moguće je pronalaziti i drugačija značenja, možda je u kratkoj izreci i sadržano više značenja. Čim smo, zajedno s apostolom Jakovom, sigurni da Bog nikoga ne napastuje, slobodno nam je promišljati o tim značenjima, prihvaćati ono koje nam najbolje odgovara, otvoreni mogućnosti da sutra proniknemo još bolje i prihvatljivije rješenje. Bilo kako bilo, suvremeni kršćanin ne smije se ni u kojem prijevodu usuditi mijenjati ono što se nije usudio nijedan dosadašnji kršćanski naraštaj.
