„Tako nam je potvrđena proročka riječ te dobro činite što uza nju prianjate kao uza svjetiljku što svijetli na mrklu mjestu – dok Dan ne osvane i danica se ne pomoli u srcima vašim. Ponajprije znajte ovo: nijedno se proroštvo Pisma ne može tumačiti samovoljno, jer nikada proroštvo ne bi ljudskom voljom doneseno, nego su Duhom Svetim poneseni ljudi od Boga govorili.“ (2 Pt 1,19-21)
Vrlo je teško ukrato i sažeto napisati tekst o Svetom pismu, jer za nas kršćane to je istodobno Božje i ljudsko djelo u kojem je sabrano gotovo 15 stoljeća. Biblija je knjiga koja svjedoči o dijalogu Boga i čovjeka, kao pojedinca ili Izabranog naroda, ali više od svega, donosi nam izravne Božje riječi sve do činjenice da se Riječ Božja utjelovila i postala živi govor u osobi Isusa Krista. Zato se ne smijemo složiti s ograničenom tvrdnjom da je kršćanstvo „religija Knjige“, jer za nas je Božja Riječ postala više od pisane riječi, postala je čovjekom. U Godini vjere, povlaštenim liturgijskim vremenima kao što su Došašće, Korizma ili Vazmeno vrijeme, ali i u svakodnevici, vjernici su pozvani čitati Pismo s vjerom i poštovanjem. Stoga i ova tema zaslužuje barem jedan mali pokušaj jednostavne, ali istodobno i zahtjevne sinteze.
Ukratko o Bibliji
„Biblija je najčitanija i najviše prevođena knjiga koju je dao stvaralački genij čovječanstva. Za kršćane – katolike, pravoslave i protestante – ona je sveta, inspirirana i kanonska knjiga. Za svakog čovjeka Biblija je istovremeno zbirka povijesnih isprava i književno djelo izvorne i neprolazne umjetničke snage. Ona pripada zajedničkoj kulturi čovječanstva.“ Ovako je Sveto pismo ukratko opisao jedan od prevoditelja i dvojice glavnih urednika tzv. Zagrebačke Biblije, dr. Jure Kaštelan. Obiluje različitim književnim vrstama, nadahnuće je umjetnicima svih vrsta i vremena, ali da bi se razumijelo Pismo potrebno je poznavati i povijesni i duhovni kontekst nastanka pojedine knjige. Temeljno što moramo znati jest da je Biblija svjedok kako Bog „u svojoj susretljivoj dobroti govori ljudima ljudskim riječima“, podsjeća KKC (101). Ime Biblija grčkoga je porijekla, od imenice biblion u množini, što znači spis, svitak, dokument. Kako nas informira bibličar dr. Ivan Dugandžić, „tom grčkom imenicom prevoditelji hebrejske biblije na grčki (Septuaginta) označavaju Mojsijevo petoknjižje (Toru), ali i svaki pojedini spis. Nešto kasnije, točnije u vrijeme nastanka Novoga zavjeta, židovski povjesničar Josip Flavije za tu istu Toru koristi pluralni oblik biblia. Sv. Ivan Zlatousti u IV. st. taj je naziv prvi put upotrijebio kao zajedničko ime za kršćansko Sveto pismo, što znači za Stari i Novi zavjet kao cjelinu.“ Etimološki dolazimo i do umanjenice grčke riječi byblos = papirus, trstika iz koje se radio materijal za pisanje. Bibliju nazivamo i Svetim pismom ili Pismom. To je zbirka od 73 knjige: 46 u Starom i 27 u Novom zavjetu. Tekstovi Pisma nastajali su u vremenu od XIV. stoljeća prije Krista do II. stoljeća poslije Krista. Knjige Staroga zavjeta dijele se na povijesne, mudrosne i proročke, dok Novi zavjet obuhvaća Evanđelja i Apostolske spise (Djela apostolska, Pavlove i katoličke poslanice i Otkrivenje). Jezik Starog zavjeta najčešće je hebrejski, a Novoga zavjeta grčki u kojem je sačuvano i dosta semitizama. Naime, grčki se jezik proširio do Isusove domovine preko Rimljana koji su živjeli i djelovali na području što ih je osvojio Aleksandar Veliki i gdje je bila rimska vlast, tako da je i za Isusa i njegove učenike, grčki bio drugi jezik, dok je on zapravo govorio aramejskim jezikom, što je Izraelcima postao materinji jezik nakon Babilonskog sužanjstva.
Tko je autor Svetog pisma?
KKC naglašava da je „Bog autor Svetog pisma“, a Konstitucija o Objavi Drugoga vatikanskog sabora „Dei Verbum“ (br. 11) ističe: „Sve od Boga objavljeno, što nam se u Svetom pismu slovom čuva i daje, pismeno je utvrđeno dahom Duha Svetoga.“ Što to znači? Iako je svaka biblijska knjiga pisana svojim stilom i u različitim vremenima, Crkva vjeruje da je svaki autor bio nadahnut Duhom Svetim pri pisanju teksta: „Pri sastavljanju Svetih knjiga, Bog je izabrao ljude koje je, u djelatnosti njihovih sposobnosti i moći upotrijebio, da – Njegovim djelovanjem u njima i po njima – kao pravi autori pismeno predaju sve ono i samo ono što on hoće“ (KKC 106). Zato govorimo o nadahnutoj knjizi u kojoj Božja riječ dolazi po ljudima, ljudskim riječnikom. Drevni crkveni pisci i oci, još iz vremena II. stoljeća, nazivali su Sveto pismo Božjim proročanstvom koje je diktirao Duh Sveti posluživši se piscima kao sredstvima, tj. ljudski pisac postao je Božje oruđe. Pritom u pisanje on uključuje sve svoje sposobnosti, osobnost i stil izražavanja. Crkveno učiteljstvo tijekom povijesti više puta je potvrđivalo da je Bog autor Pisma, a pisci su imali božansko nadahnuće. Također moramo reći da je sadržaj Pisma živio najprije u usmenoj predaji, zapisivao se u dijelovima, da bi se kasnije stvorila zbirka knjiga kakvu imamo danas u Bibliji. Biblija je jedinstvo dvaju zavjeta, Staroga i Novoga. Sinonim za pojam zavjet u ovom kontekstu može biti i savez, jer zavjet je bit saveza, a kako svjedoči Pismo, Bog je najprije učinio savez s Izabranim narodom kojega je brižljivo odgajao i postupno mu se otkrivao pripavljajući ga ujedno i za vrhunac Objave, utjelovljenje u Mesiji. Novi zavjet, pak, ujedno je i Novi savez koji se dogodio s Bogom i čovjekom u Isusu Kristu, Spasitelju i Otkupitelju. Stari zavjet postupno vodi do Isusa Krista, a da bismo razumijeli Njegovo poslanje, potrebno nam je svjetlo koje ga najavljuje, upravo Stari zavjet. Sv. Augustin o tome je izrekao: „Novi se zavjet u Starome skriva, a Stari se u Novom otkriva.“ Nadahnuće za koje vjeruje da su njime pisane biblijske knjige Crkvi je poslužilo kao mjerilo koje će od njih uvrstiti u zbirku od 73 knjige kakvu danas imamo u Bibliji. Ta se norma naziva „kanon“, mjerilo po kojemu su i Židovi i kršćani, među brojnim sličnim spisima, odabrali one koje smatraju svetima. Nakon što su prvi kršćani od Židova preuzeli Stari zavjet, stvarali su i vlastite spise iz kojih je oblikovan Novi zavjet. Kriteriji za ulazak pojedine knjige u Novi zavjet: „apostolsko podrijetlo, pravovjernost sadržaja, prihvaćenost od većeg broja ranokršćanskih zajednica.“ Zbog sve većeg broja gnostičkih tekstova sličnog sadržaja, Crkva je morala donijeti popis svetih knjiga krajem II. stoljeća, a stvoren je prema dogovoru pojedinih Crkava, tj. kršćanskih zajednica toga vremena. Najstarije svjedočanstvo o Novom zavjetu kakvog poznajemo danas, je iz IV. stoljeća. Zanimljivo je da su Pavlove poslanice nastariji tekstovi Novoga zavjeta, uslijedila su Evanđelja i ostali spisi, dok je najmlađi Knjiga Otkrivenja.
Isus Krist u središtu
Iako knjige Staroga zavjeta sadrže epizode koje ne ostavljaju dojam savršenstva, one ipak „svjedoče o čitavom odgojnom postupku Božje spasiteljske ljubavi; izražavaju živu svijest o Bogu, u njima su pohranjeni uzvišeni nauci o Bogu, spasonosna mudrost o životu čovjekovu i čudesno blago molitava; u njima se napokon 'krije Otajstvo našeg spasenja“ (KKC 122). A to je Otajstvo Isus Krist koji je središnji sadržaj Novoga zavjeta: Njegove riječi, djela, navještaj Kraljevstva Božjega, proslava Boga Oca, pobjeda nad grijehom i smrću. Kako nas upućuje Biblijski priručnik o počecima nastanka evanđelja, „na sastancima prve Crkve redovito se čita Stari zavjet; bilo je prirodno dodati i čitanje iz nekog pouzdanog izvješća o životu i smrti Isusa Krista. Najprije su sami apostoli davali usmeno svjedočanstvo, ali nakon njihove smrti Crkva je trebala imati napismeno što su govorili. Tada su se sabrala već postojeća izvješća i pismena svjedočanstva nekih apostola.“ Tako su nastala četiri evanđelja, ali i drugi novozavjetni spisi. Jedan od najstarijih tekstova Novoga zavjeta, 1 Kor 15,1-11, sažima što je bilo u središtu navještaja nakon Isusa i što je osnovni okvir Novoga zavjeta? Pavlova Prva poslanica Korinćanima donosi: „Dozivljem vam, braćo, u pamet evanđelje koje vam navijestih, koje primiste, u kome stojite, po kojem se spasavate, ako držite što sam vam navijestio; osim ako uzalud povjerovaste. Doista, predadoh vam ponajprije što i primih: Krist umrije za grijehe naše po Pismima; bi pokopan i uskrišen treći dan po Pismima; ukaza se Kefi, zatim dvanaestorici. Potom se ukaza braći, kojih bijaše više od pet stotina zajedno; većina ih još i sada živi, a neki usnuše. Zatim se ukaza Jakovu, onda svim apostolima. Najposlije, kao nedonoščetu, ukaza se i meni. Da, ja sam najmanji među apostolima i nisam dostojan zvati se apostolom jer sam progonio Crkvu Božju. Ali milošću Božjom jesam što jesam i njegova milost prema meni ne bijaše zaludna; štoviše, trudio sam se više nego svi oni - ali ne ja, nego milost Božja sa mnom. Ili dakle ja ili oni: tako propovijedamo, tako vjerujete.“
Kako čitati Sveto pismo?
Drugi vatikanski sabor, a prema njemu i Katekizam Katoličke Crkve, sažeo je osnovna načela za čitanje Biblije:
1. Potrebno je „brižno paziti na sadržaj i jedinstvo cijeloga Pisma“ (KKC 112), što znači da se rečenice iz Pisma ne uzimaju iz konteksta, već se gleda cjelina i kontekst;
2. Važno je „Pismo čitati u živoj Predaji cijele Crkve“ (KKC 113). Ovo načelo upućuje nas na traženje tumačenja iz prošlosti Crkve u kojoj je ta Riječ bila nadahnuće kao i nama danas, te ispitivanje vlastitih razmišljanja u odnosu prema spoznajama naših prethodnika u vjeri koji su sačuvali pravi smisao zapisane poruke. Predaja je ono što dolazi od Apostola i prenosi ono što su oni primili od Isusa Krista i naučili potaknuti Duhom Svetim. Radi se o nalogu kojega su apostoli primili od Isusa, da propovijedaju Evanđelje svima „kao vrelo svekolike spasonosne istine i moralnog reda.“ Oni su to činili usmeno (propovijedanjem, primjerima i ustanovama) ili pismeno. Njihovo poslanje naviještaja Evanđelja nastavili su biskupi, tako da je prenošenje Radosne vijesti živo do naših dana. Ono se naziva Predajom: „To živo prenošenje zbiva se po Duhu Svetom i, ukoliko je zasebno od Svetog pisma, mada s njime ipak najuže povezano, naziva se 'Predajom'. Po njoj 'Crkva u svom naučavanju, životu i bogoštovlju postojano održava i svim naraštajima prenosi sve što ona jest, sve što ona vjeruje“ (KKC 78);
3. Svakako je potrebno „paziti na analogiju vjere“ (KKC 114), prema kojoj uvijek na umu moramo imati cjelinu katoličke vjere i trajnu poveznicu koja spaja sve biblijske knjige u jedno veliko djelo
Više autora našega vremena, poput Scotta Hahna, upozorava nas da se Biblija čita „iz srca Crkve.“ To znači da je naša „studijska skupina“ za proučavanje Biblije zapravo Crkva, po Hahnu „općinstvo svetih, glasovi katoličke predaje, veliko mnoštvo svjedoka iz cijele povijesti. Naš vodič je Duh Sveti koji djeluje po biskupima Crkve i papi.“ Hahn preporuča čitanje Biblije u svjetlu liturgije, bogoslužja, jer „Biblija i bogoslužje su stvoreni jedno za drugo.“ Katekizam Katoličke Crkve upozorava nas na višestruki smisao Pisma. Govorimo o doslovnom, koji se utvrđuje egzegezom, teološkom disciplinom ispravnog i detaljnog tumačenja teksta koja polazi od izvornika, te o duhovnom smislu koji podrazumijeva određenu znakovitost. Zato u tom kontekstu razlikujemo alegorijski smisao (primjerice, kako određeni događaj iz SZ upućuje na NZ), moralni smisao (da potaknuti Pismom ispravno djelujemo) i anagogički smisao (čitanje Pisma u odnosu prema vječnosti). Ili, kako to sažima KKC, „Slovo uči događaje, alegorija što vjerovati, moral što činiti, anagogija kamo težiti.“ Papa Benedikt XVI. preporučuje molitveno čitanje Svetog pisma. U starini je rođena metoda „Lectio divina“, što znači „čitanje pojedinačno ili zajedničko – duljega ili kraćega ulomka Svetog pisma, prihvaćenog kao riječ Božju, koje se potom, poticajem Duha Svetoga, razvija meditacijom, molitvom i kontemplacijom.“ A nakon kontemplacije, „razmatranje Riječi mora se razviti u život dosljednog prianjanja uz Krista“, potiče Sveti Otac.
Prijevodi Svetog pisma
Prijevod Staroga zavjeta s hebrejskog na grčki jezik naziva se Septuaginta (kratica LXX), a nastao je između III. i I.st. pr. Krista. Označava broj prevoditelja koji su radili na tekstu, njih 70. No, sa sv. Jeronimom Biblija dobila latinsko izdanje, Vulgata, koje je ovaj svetac našega porijekla učinio krajem IV.stoljeća. Vulgata označava prijevod na pučki latinski jezik, kako bi Pismo bilo bliže narodu. Jeronim je ovaj posao radio u Betlehemu, u špilji koja se nalazi u neposrednoj blizini mjesta na kojem se Isus rodio. Stari zavjet prevodio je s hebrejskog i aramejskog jezika, a Novi s grčkoga. Što se pak hrvatskoga jezika tiče, kao zanimljivost spominjem da je isusovac Bartol Kašić (XVII. st.) autor prvoga cjelovito napravljenog prijevoda Biblije na hrvatski jezik, dok iz XIV. st. postoje nastariji prijevodi dijelova biblijskih tekstova na hrvatski, a sačuvani su u lekcionarima i evanđeljima. Prošlo je stoljeće, pak, obilježila tzv. Zagrebačka Biblija kao četvrti prijevod Biblije na hrvatski jezik, a prvi koji je tiskan u Zagrebu. Bilo je to 1968. godine. Pred franjevačkim samostanom na zagrebačkom Kaptolu 2010. Godine podignut je „Spomenik Zagrebačkoj Bibliji“ povodom 60. obljetnice svećeništva jednog od njezinih prevoditelja i glavnih urednika, fra Bonaventure Dude.
PREPORUČUJEMO:
Iako se preporučuje imati tiskano izdanje Biblije, zbog brže komunikacije i razvoja tehnologije, zainteresiranim čitateljima dostupna su i elektronička izdanja Svetog pisma.
• ONLINE BIBLIJA KRŠĆANSKE SADAŠNJOSTI: biblija.ks.hr/
• www.hbk.hr/biblija/
• www.sveto-pismo.com
• Zaklada „Čujem, vjerujem, vidim“ objavila je Zvučnu Bibliju sa svim uvodima u pojedine biblijske knjige, s napomenama o važnosti čitanja Svetog pisma, kao i s osnovnim informacijama o kulturi u kojoj je Biblija „rođena.“
• Zahvaljujući modernim aplikacijama, Biblija je dostupna i na mobilnim uređajima nove generacije: iPhone 3G, iPhone 3GS, iPhone 4, iPhone 4S te iPod touch uređajima, link
