Zapalila bih ružičastu svijeću u obliku ruže prije nego što se otopi u spremištu.
Manje bih pričala i više slušala.
Pozvala bih prijatelje na večeru čak i ako je tepih umrljan ili je kauč izblijedio.
Pojela bih kokice u dnevnoj sobi i manje bih brinula o nečistoći ako moji požele zapaliti vatru u kaminu.
Odvojila bih vrijeme za slušanje svog djeda i za lutanje kroz njegovu mladost.
Preuzela bih više odgovornosti koje je nosio moj muž.
Ne bih nikad inzistirala na tome da prozori automobila budu zatvoreni usred ljetnog dana jer je moja kosa svježe isfrizirana i uređena.
Sjela bih na travnjak (bez obzira na mrlje od trave).
Manje bih plakala i smijala se ispred televizora, a više to činila promatrajući život.
Ne bih nikad kupila nešto samo zato što je to praktično, na čemu se neće vidjeti mrlje ili zato što ima doživotnu garanciju.
Umjesto što bih željela da devet mjeseci trudnoće prođe što prije, cijenila bih svaki trenutak, i shvatila bih da je čarolija koja raste u meni jedina prilika da pomognem Bogu u stvaranju čuda života.
Kad bi me djeca naglo poljubila, ne bih nikad rekla: “Kasnije. Sada operi ruke prije ručka.” Bilo bi puno više “Volim te”, umjesto “Žao mi je”.
Najviše bih, kad bih imala drugu priliku za život, cijenila svaku minutu, gledala je i zaista vidjela, i nikad se ne bih osvrtala.
Prestanimo se znojiti zbog malih stvari. Prestanimo brinuti o tome tko nas ne voli, tko ima više ili tko što radi. Umjesto toga, počnimo cijeniti odnose koje imamo s onima koji nas vole.
Razmišljajmo o tome čime nas je Bog blagoslovio. I što činimo svaki dan da poboljšamo sebe, umno, fizički i emocionalno. Život je suviše kratak da pustite da prođe pored vas.
Želim vam svima blagoslovljen dan.
Erma Louise (Harris) Bombeck
