Ipak, to ne znači da su grijesi jednaki. Isus je farizejima pokušao dokazati da je grijeh i dalje grijeh iako samo razmišljamo o njemu ili ga tek želimo učiniti. Vjerski vođe Isusova vremena poučavali su ljude da je u redu razmišljati o bilo čemu što biste htjeli učiniti, dokle god svoje želje ne provedete u djelo. Isus ih je natjerao da shvate kako Bog prosuđuje i njihove misli a ne samo djela. Isus je obznanio da su naša djela posljedice onoga što je u našem srcu (Matej 12,34).
Prema tome, iako je Isus rekao da su i požuda i preljub grijesi – to ne znači da su jednako teški. Puno je gore zbilja ubiti nekoga nego li mrziti ga – premda je oboje grješno u Božjim očima. Grijehe dijelimo po stupnjevima. Neki grijesi gori su od drugih. U isto vrijeme, po pitanju vječnih posljedica i spasenja, svi grijesi su jednaki. Svaki grijeh vodi u vječnu osudu (Rimljanima 6,23). Svi grijesi, bez obzira koliko su »mali«, upućeni su protiv beskonačnog i vječnog Boga, tako da zaslužuju beskonačnu i vječnu kaznu. Nadalje, nema grijeha koji je toliko »velik« da ga Bog ne može oprostiti. Isus je umro da plati kaznu za grijeh (1. Ivanova 2,2). Isus je umro za SVE naše grijehe (2. Korinćanima 5,21). Jesu li Bogu svi grijesi jednaki? Jesu i nisu. Po ozbiljnosti? Nisu. Po kazni? Jesu. Po mogućnosti oproštenja? Jesu.
