Doista se dosta često može čuti i među vjernicima kako je nekome sudbina ovo ili ono pa se može dobiti dojam da ljudi koji tako govore zaista i misle da postoji unaprijed zacrtan njihov životni put. Kad bismo ih upitali misle li doista da je sve u njihovu životu unaprijed određeno, mnogi bi rekli da baš ne mogu biti posve sigurni da bi bilo tako.
Mnogi također riječ »sudbina« upotrebljavaju kao sinonim za svoj životni put ne misleći pritom na nikakvu strogu određenost budućnosti toga životnoga puta. Stoga kad se u svakodnevnom govoru spominje sudbina to ne treba uvijek razumijevati kao vjeru u sudbinu koja bi se suprotstavljala vjeri u Boga i u slobodu koju je Bog darovao čovjeku.
No, kad bi netko stvarno uzimao tako ozbiljno sudbinu kao neku neosobnu silu koja određuje tijek života da bi nijekao Boga i bitnu oznaku čovjekova dostojanstva, a to je sloboda, onda bi zapravo upao u krivovjerje.
Činjenica je da u ljudskom životu veoma mnogo toga ne ovisi u prvom redu o čovjekovu slobodnom izboru nego i o onome nepredvidivom i objektivno postojećem a na što ne možemo kao ljudi, osobito ne kao pojedinci, utjecati niti time možemo raspolagati. Smrt je na primjer takva stvarnost na koju ne možemo utjecati niti je možemo izbjeći već je moramo u vjeri prihvatiti.
Bitno je pritom da te vanjske uvjetovanosti s kojima se kao ljudi neprestano susrećemo ne tumačimo kao sudbinu, tj. neku neosobnu silu, nego da to prihvaćamo kao nešto je dopustio ili želio sam Bog kojega kao vjernici nazivamo i smatramo svojim Ocem.
Bog je neizmjerno zainteresiran za svakoga čovjeka te je stoga i prisutniji u čovjekovu životu nego što smo toga često uopće svjesni, a da nam svojom nazočnošću i po unutrašnjim i izvanjskim okolnostima ipak ne oduzima svoj najveći dar – slobodu.
Stoga bi za vjernike bilo primjerenije u svom životu prepoznavati Božje »prste« negoli govoriti o sudbini, koja bi, kad bi bila stvarnost, nepovratno degradirala čovjekovo dostojanstvo.
