Čovjek je biće sazdano od duše i tijela i kao takav je slika Božja. Čitav je čovjek na početku pao i čitav je čovjek po Isusu Kristu otkupljen. Sužavanje samo na duhovnu dimenziju dovelo bi nas do spiritualističkog gledanja na čovjeka i do opasnosti da se skrbimo samo za duhovno, a nauštrb tjelesnog.
Stoga je krivo samo u tjelesnosti gledati izvorište svakog grijeha, a samo u duhovnosti izvorište svega uzvišenog i dobrog. Ako bismo na taj način razmišljali valjalo bi se zapitati zašto se onda Isus utjelovio. Trebali bi se također zapitati o dogmi koja govori o uskrsnuću tijela, ili pak o strukturi sakramenata koji su vidljivi (materijalni) znakovi nevidljive Božje milosti. Baš sakramenti, kao materijalni i vidljivi znakovi nevidljivoga Boga, na najizvrsniji način pokazuju da čovjek pred Bogom stoji cijeli, u svoj svojoj tjelesno-duhovnoj egzistenciji.
Nerijetko se smatralo da je tjelesna požuda najveća posljedica iskonskog grijeha (sv. Augustin) i da je ona praktično izvorište svakog zla. Iako ova tvrdnja donekle stoji, njenim potpunim prihvaćanjem zanemaruje se činjenica da je oholost još gora i opasnija. A ona je vezana na duhovni princip. Očito je da i tjelesna požuda i oholost djeluju pogubno, a mogu se nadvladati samo snagom čitava čovjeka.
Tjelesna se požuda može dovesti u red samo stegom duha i gospodarenjem nad osjetilima, a oholost se može nadvladati jedino stavom poniznosti pred Bogom. Važno je opet naglasiti da u tome sudjeluje čitav čovjek. I duša i tijelo djeluju zajednički. Tjelesno se ne može dovesti u red ako je duhovno u neredu. I obrnuto, teško će tjelesno upasti u nered, ako je duh pod stegom.
Imajući gore navedeno na umu, možemo reći da je kršćanskoj Objavi malo što strano poput grčko-gnostičkog poimanja o tijelu koje je tamnica duše ili hinduističkog vjerovanja u seljenje duša, gdje se opet radi o izgnanstvu duše u (drugo) tijelo. Kad god Stari zavjet spominje čovjeka, govori o njemu kao tjelesno-duhovnoj cjelini, a kad o čovjeku govori Isus Krist nikada ne nalazimo ni najmanje odbojnosti prema tijelu. Dakle, tijelo nipošto nije tamnica duše.
Međutim, čovjek može sam učiniti da njegovo tijelo zaista postane tamnicom duše i to onda kad dušu pretvori u ropkinju i zatvorenicu. To se na najdubljoj razini događa kad se krivo shvaćenom emancipacijom udaljavamo od svoga Stvoritelja. Drugim riječima, odbacivanjem Boga nužno potpadamo pod vlast nekakve tiranije. Nerijetko se ta tiranija pojavljuje baš u obliku kakvog neobuzdanog nagona.
Za čovjeka u cjelini postoji samo ovaj izbor: ili sloboda djece Božje ili 'sloboda' robova. Stoga iz same biti čovjeka kao jedistva duše i tijela jasno proizlazi da tijelo može biti suučesnik u robovanju ili suradnik u ostvarivanju slobode.
(Prema B. Häring, Kristov zakon)
NIKOLA MILANOVIĆ, vjeroučitelj