Nisu bili zadovoljni onim što jesu i gdje jesu. Željeli su biti svoji, imati kontrolu nad vlastitim životom, htjeli su biti kao bogovi.
Ta želja ih je potaknula da posegnu za zabranjenim plodom u vrtu. Đavao ih je uvjerio da ih samo taj mali korak dijeli od najuzvišenijeg postignuća. No, umjesto da postanu kao bogovi, otvorile su im se oči i vidjeli su sebe: bili su goli, izloženi, zemaljski, nimalo kao bogovi. Više su sličili prašini pod vlastitim nogama nego nekakvim božanstvima. Htjeli su se vinuti u nebo pooput bogova a ostali su na zemlji ne znajući što sa svojom ljudskošću.
Ovo nije samo priča o prvom, ili izvornom grijehu već i o tome kako smo mi ljudi nestrpljivi sa svojom ljudskošću, svojim ograničenjima i kako stalno tražimo neki lakši i kraći put do cilja. Krhki smo, ranjivi, ovisni, puni potreba i stalno pokušavamo pobjeći od svoje ljudskosti kad god možemo. Preispitivanje u korizmenom vremenu bi nam stoga trebalo posvjestiti da smo goli i zemljani poput Adama i Eve. No za razliku od njih, ne moramo bježati od Boga i skrivati se jedni pred drugima. Odgovor nalazimo u Kristovom primjeru. Krist je bio potpuni Bog i potpuni čovjek. On nikada nije bježao od svoje ljudskosti. Ako je itko to mogao učiniti, bio je to Isus. No on je ostao. Čitamo o tome u izvještaju o Isusovoj kušnji u pustinji.
Isus je u sam pustinji i posti 40 dana. Osjeća svu svoju ljudskost, svoje granice, svoju slabost, ovisnost o kruhu, potrebu za nekim bliskim. I tada se umjesto prijatelja, pojavljuje stari kušač sa starom pričom. Đavao nudi „drugom Adamu“ kako Pavao naziva Isusa, lakši put do cilja. Nudi Isusu mogućnost da bude sam sebi dovoljan i neovisan, tako što će od kamenja načiniti kruhove i riješiti svoju egzistencijalnu potrebu u trenutku. Da bi došao do kruha, ne mora se mučiti oko sjetve i žetve, kao ostali ljudi. Može sve to preskočiti, učiniti čudo i pokrenuti alternativno gospodarstvo koje će dovesti na koncu do alternativnog kraljevstva i moći. Zar nije upravo to ono što Isus želi? Nije li to KB na zemlji?
Potom mu nudi da obznani svoje mesijanstvo na vrlo jednostavan način. Neka pokuša skočiti s vrha hrama u Jeruzalemu. Kao što piše u Pismu, anđeli će ga primiti, spasiti, i svi će znati da je to Mesija, Pomazanik Božji.
Na koncu, đavao pokazuje i nudi Isusu svijet. Sve što Isus treba je pokloniti se đavlu i moći će raditi s ovim svijetom što ga volja. Moći će zaustaviti sve ratove, izliječiti sve bolesne, spriječiti sve katastrofe, izrabljivanja, patnje. Isus odbija sve kušnje, i ide svojim putem do cilja. Taj put vodi do uskrsnuća i ostvarenja boljeg svijeta, ali preko križa. Ne želi pobjeći od svoje ljudskosti i prečicom doći u nebo. Pitam se kako se mi nosimo s činjenicom da se sve oko nas tako sporo mijenja? Kad bi samo mogli preskočiti svoja ograničenja. Isus nas podsjeća da nas je Bog stvorio za ovaj svijet. Dobili smo zadaću tu živjeti i brinuti za svoj svijet a ne bježati u neka daleka i sigurna nebesa. Za razliku od nas, Isus je ostavio nebo i došao na zemlju, prihvatio ljudsko tijelo. Došao je u ovu našu pustinju,da bi nam pokazao da se može u ovom tijelu suprotstaviti kušnji i pobijediti.
