Sv. Katarina Labouré rodila se 1806. godine u selu Fain-les-Moutiersu u biskupiji Dijon u Francuskoj. Roditelji su joj bili pobožni i ugledni. Katarina se već u ranim godinama djetinjstva odlikovala naročitom pobožnošću. U svojoj devetoj godini izgubila je majku i tada se izručila Djevici Mariji: “Sada ćeš ti biti moja majka”.Rano je primila prvu sv. pričest, a cijelog se života odlikovala ljubavlju prema presvetoj Euharistiji.
Od rujna 1830. do rujna 1831. godine, Djevica Marija se sv.Katarini Labouré ukazala barem pet puta.
Prošlo je prvo Marijino ukazanje a za kratko vrijeme evo i drugoga. Sestra Katarina ostaje često u razmatranju i molitvi očekujući poslanje što joj ga je Gospa namjeravala povjeriti. Koje će to poslanje biti? Koju će joj zadaću povjeriti? Pitanja su na koje je u svom srcu tražila odgovor. I primila ga je dana 27. studenoga 1830.godine.Sestra Katarina ovako je svjedočila o tim pojavama:
Bijaše subota uoči prve nedjelje Došašća.
«U pola šest poslije podne, dok sam u dubokoj tišini meditirala, učinilo mi se da s desne strane kapelice čujem šum, kao šuštanje svilene haljine. Usmjerivši pogled na tu stranu, ugledah Presvetu Djevicu u visini slike svetoga Josipa. Bila je srednjega rasta, a toliko lijepa da mi je nemoguće to opisati. Stajala je obučena u svilenu haljinu boje bijele zore, bez ovratnika i glatkih rukava. S glave se sve do nogu spuštala bijela koprena. Lice joj je bilo poprilično otkriveno, a noge su joj oslonjene na zemaljskoj kugli, ili bolje – na polovici kugle, jer od nje vidjeh samo toliko. U rukama, uzdignutim u visini pojasa, na prirodan je način držala drugu, manju zemaljsku kuglu koja je predstavljala svemir. Oči su joj bile uprte u nebo, a lice joj je bilo izvanredno lijepo, ne bih ga mogla opisati·….
Odjednom, na njenim prstima primijetila sam prstenje ukrašeno dragim kamenjem, jedan prsten ljepši od drugoga; jedno prstenje bilo je veće, drugo manje, isijavajući pri tom zrake koje bijahu jedne ljepše od drugih. Zrake su izlazile iz dragog kamenja. Veće je isijavalo dulje zrake koje su se neprestano povećavale, a ono manje kraće zrake koje su se manje povećavale tako da je čitava unutrašnjost bila toliko ispunjena da joj više nisam mogla vidjeti noge. Nemoguće je izreći sve što sam osjetila i ono što sam naučila u trenutku kada je Sveta Djevica zemljinu kuglu uručila našem Gospodinu. Ne bih to znala izraziti. U trenutku kada sam je promatrala Presveta Djevica spustila je oči k meni i ja začuh glas koji mi reče: Ova kugla koju vidiš predstavlja cijeli svijet, posebno Francusku i svaku pojedinu osobu… Ne mogu iskazati što sam tada osjećala i vidjela, opisati ljepotu i sjaj tako divnih zraka koje su sjale!… Djevica dometnu: One su simbol milosti koje izlijevam na one koji me traže.
Nakon ovog shvatih kako je lijepo moliti se Svetoj Djevici i koliko je Ona velikodušna prema svima koji joj se mole. O kolike li milosti dijeli onima koji ih od nje traže i koliku radost Ona osjeća dok ih pruža.
U svojoj zabilješci olovkom opisuje broj prstena. Tri na svakom prstu. Dakle, petnaest na jednoj ruci te spominje da je ostala iznenađena kako iz nekih prstena ne izlaze zrake. Čula je Marijin odgovor: Kamenje koje ostaje u sjeni predstavlja simbol milosti što ih nitko od mene ne traži.
U tom trenutku, bila sam i nisam bila. Osjećala sam, da se stvorio okvir okolo Presvete Djevice, pomalo ovalan, u kojem su se, u obliku polukruga, mogle pročitati ove riječi, od Marijine desne do njene lijeve ruke, zlatnim slovima napisane: ‘O Marijo, bez grijeha začeta, moli za nas koji se tebi utječemo’. Potom začuh glas koji mi reče: Daj izraditi medaljicu po ovome uzoru. Svi oni koje će je nositi oko vrata dobit će velike milosti. Milosti će biti mnoge za one koji će je nositi s vjerom.
Istog trenutka učini mi se da se okvir okrenuo. Ugledah naličje medaljice. Zabrinuta da saznam što se nalazi na naličju medaljice jednog dana nakon duge molitve začujem glas koji mi govori: Nalazi se slovo M, Marijin monogram a iznad njega se nalazio križ. Temelj križa bijaše crta ili slovo I, Isusov monogram. Ispod tih dvaju monograma bijahu Presveta Srca Isusa i Marije; prvo je bilo okruženo trnovom krunom, a drugo probodeno mačem”. Potom je sve nestalo. Kao da se ugasilo. Ja ostadoh ispunjena ugodnim osjećajima, radošću, utjehom.
Kada su Katarinu kasnije upitali je li osim kugle, ili bolje rečeno – polukugle, vidjela još nešto pod Djevičinim nogama? Odgovorila je: vidjela sam zelenkastu zmiju sa žutim točkama. A o dvanaest zvijezda koje su okruživale naličje medaljice, “valja zasigurno vjerovati da je na tu pojedinost sveticu upozorio živi glas, od vremena ukazanja”.
Sveto je preminula u 70 godini života, 31.prosinca.1876.
Godine 1933. po nalogu Svete Kongregacije za obrede, trebalo je ekshumirati dragocjene ostatke svetice. Iskapanje njezina tijela bilo je 21. ožujka 1933. godine, u prisutnosti kardinala Verdiera, tadašnjeg pariškog nadbiskupa.
To je bio trenutak potresenosti. Na veliko čuđenje liječnika, svećenika i nekih prisutnih sestara, pronašli su njezino sveto tijelo potpuno sačuvano, čak su i njezine oči zadržale svoju plavu boju; te oči koje su tako često gledale Majku Božju. Smrt je poštedjela i haljine toga djevičanskog tijela, čije su sklopljene ruke preko dva sata počivale na koljenima Bezgrešne Djevice. Proljetna sunčana zraka tajanstveno je osvjetljavala tu sliku. Doista, to je bilo mistično proljeće zaručnice u Pjesmi nad pjesmama, koje se je sjedinilo s proljećem zemlje:
»Cvijeće se po zemlji ukazuje, vrijeme pjevanja dođe i glas se grličin čuje u našem kraju. Smokva je izbacila prve plodove, vinograd u cvatu miriše,
ustani, dragana moja, ljepoto moja, dođi«. (Pj 2,11-12)
Blaženom ju je proglasio papa Pio XI. 1933, a svetom papa Pio XII. godine 1947.
Literatura : Josip Antolović, Duhovni velikani, Sveci Katoličke Crkve, Zagreb 1998./ vojska-bezgresne.com
