Gospa Ramska, Majka od milosti - Jedinstven kult u dva mjesta, u dvije države, u dva termina termina

Danas, u dvije susjedne države (RH i BiH), u dva različita mjesta (u Rami i Sinju), nastavlja se tradicija hodočasničkoga čašćenja istoga kulta Majke od milosti, odnosno proslave njezina uznesenja na nebo, ali pod dva različita imena i u dva različita termina: Gospa Ramska (9. rujna) i Gospa Sinjska (15. kolovoza).

Autor u ovome radu istražuje povijesne, vojne, političke i religijske uvjete u kojima se krajem 17. i početkom 18. stoljeća nakon uspostave granice između Mletačke Republike i Otomanskoga Carstva formirao u dva različita mjesta, u dva različita vremenska termina, s dva različita imena jedinstven hodočasnički kult – kult čašćenja Majke od milosti – kult Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo:

1. na Šćitu u Rami (Bosna i Hercegovina), Gospa Ramska, 8. rujna i
2. u Sinju (Republika Hrvatska), Gospa Sinjska, 15. kolovoza.

Proces formiranja jedinstvenoga dvoimenog kulta počinje krajem 17. stoljeća, u vremenu nakon Kandijskoga (1645-1669) te potom nakon Velikoga bečkog rata (1662-1699) kada su se snage Otomanskog Carstva, znatno oslabljene, povlačile pred sve jačim snagama kako Mletačke Republike tako i ondašnjih europskih sila, ujedinjenih u Svetu ligu. U takvim okolnostima Mlečani su nakon oslobođenja Sinja i Cetinske krajine (1687) željeli na tome stanovništvom opustošenom području stvoriti čvrstu granicu prema Otomanskome Carstvu čije čuvanje državu ne bi ništa koštalo. Da bi to mogli postići, Mlečani su se poslužili već isprobanim sredstvom „humanoga preseljenja“ s religijskom legitimacijom.

Kao posebno prikladan narodnosno-vjernički kršćanski „rezervoar graničara“ činilo im se područje Srednje Bosne, Duvanjskoga i Livanjskog polja, iz kojih su mjesta i ranije doseljavali na ta područja, te posebno Rame u kojoj su djelovali franjevci i u kojem je već čašćen kult Majke od milosti. Na nagovor mletačkih providura, ramski fratri, na čelu sa fra Pavlom Vučkovićem, pristali su na pripremljeni scenarij „humanoga preseljenja“. Da bi, navodno, sačuvali stanovništvo i kult, krenuli su 1687. godine s dijelom stanovništva prema Sinjskoj dolini noseći sa sobom, između ostalog, i „čudotvornu“ sliku Majke od milosti koja će, kako vjeruju, svojim zagovorom kod Boga pomoći da kršćanski branitelji kod odlučujuće bitke podno Sinja 1715. godine pobijede Osmanlije.

Zbog tih ratnih „zasluga“ Majka od milosti bit će okrunjena zlatnom krunom i bit će joj izgrađena posebna crkva u koju će dolaziti hodočasnici moliti za svoje potrebe.
Time je scenarij „humanoga preseljenja“ bio doveden do kraja: naime, u takvim okolnostima izbjegli ramski narod nije trebao imati više nikakve potrebe vraćati se natrag u svoj zavičaj, u Ramu; sve je imao na jednome mjestu: istu rodbinsku i zavičajno poznatu i povezanu vjerničku (ramsku) zajednicu, svoju istu „čudotvornu“ sliku Majke od milosti (iako pod novim imenom Gospa Sinjska) i svoje svećenstvo – ramske fratre. Međutim, preostali dio kršćanskoga stanovništva u Rami nastavio je i dalje častiti kult Majke od milosti, ali pod drugim imenom Gospa Ramska.

Danas, u dvije susjedne države (RH i BiH), u dva različita mjesta (u Rami i Sinju), nastavlja se tradicija hodočasničkoga čašćenja istoga kulta Majke od milosti, odnosno proslave njezina uznesenja na nebo, ali pod dva različita imena i u dva različita termina: Gospa Ramska (9. rujna) i Gospa Sinjska (15. kolovoza).
Iz tih vjerničkih hodočasničkih pobožnosti nastala je, također na granici, i jedna narodna, ali religijski legitimirana nacionalna proslava - Sinjska alka. U posljednje vrijeme u tijeku je realizacija projekta međugranične suradnja Staza Gospi Sinjskoj čiju izgradnju financira Europska unija.

UVOD
Hodočašća su vezana za sve religije, njezin su bitan dio, i kao takva postoje u svim vremenima, zemljama i religijama, a to znači da su postojala i prije pojave biblijskih religija židovstva, kršćanstva i islama. Mnoga hodočasnička mjesta svoje početke imaju u vremenima kuge, gladi, rata, povijesnih prevrata i drugih katastrofa. (Oreč, 1984:583)[1]Jedno od četiri najveća hrvatska marijanska svetišta[2], Svetište Gospe Sinjske u Sinju, nastajalo je u vremenima rata, u vremenima međusobnih mletačko-osmanlijskih prijepora oko granice, u procesu „humanog preseljenja“ kršćana iz Rame u Cetinsku krajinu. Taj selidbeni proces odvijao se pod vodstvom ramskih franjevaca,a u organizaciji mletačkih providura, a sve radi vojničkog osiguravanja granice prema Osmanskome carstvu.

Kao posljedica tih zbivanja, već stoljećima, svake godine, uoči i na sam dan proslave istoga kulta, 15. kolovoza, vjernici katolici, najvećim brojem Hrvati, hodočaste istoj Gospi od milosti: ponajprije Gospi Sinjskoj u Sinj, u Republici Hrvatskoj, o blagdanu Velike Gospe – blagdanu Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo, a potom Gospi Ramskojna Šćit, u Ramu, u Bosni i Hercegovini, 8. rujna, o blagdanu Male Gospe- blagdanu rođenja Blažene Djevice Marije.[3]

Hodočasničko čašćenje kulta Gospe Sinjskenastalo je nakon pobjede kršćanske vojske nad Osmanlijama, podno sinjske tvrđave, upravo na dan Velike Gospe, 15. kolovoza 1715. Naime, branitelji sinjske utvrde bili su uvjereni da im je u toj obrambenoj borbi pomogao zagovor Majke od milosti,odnosno da im je pomogla njezina čudotvorna slika koju su, bježeći pred osmanlijskim osvajačima, a zapravo u insceniranome procesu „humanoga preseljenja“, sa sobom iz Rame u Sinj, donijeli ramski franjevci 1687. godine.


Međutim, čašćenje kulta Majke od milosti, sada Gospe Ramske, nastavljeno je u Rami i nakon odlaska fratara s dijelom ramskih kršćana u Sinj 1687. godine. I ono traje sve do danas. Iako je mjesna crkva na Šćitu i Rimokatolička župa Rama-Šćit posvećeni Uznesenju Blažene Djevice Marije na nebo, kao i mjesna crkva i Rimokatolička župa u Sinju, ipakglavno hodočasničko čašćenje kulta Gospe Ramske odvija se već godinama o blagdanu Male Gospe, 8. rujna.

1. NASTANAK KULTA ŠTOVANJA GOSPE SINJSKE

Svetište Gospe sinjske u Sinju nastalo je u vremenu mletačko-osmanlijskih ratova. U svojoj knjizi Rama kroz stoljeća[4] fra Ljubo Lucić s gorčinom govori o selidbi ramskih fratara i ramskoga svijeta u Sinj i Cetinsku krajinu 1687. godine. Prema pismu providura mletačke konjice, Antuna Zene, upućenoga Senatu 27. listopada 1687., proizlazi kako su fratri iz Rame poslali svoga glasnika upravo njima Mlečanima, jer im je nepodnošljivo živjeti u turskome području. Sve se to događa nakon poraza Osmanlija kod Sinja 1686. godine.
A, zapravo, radilo se o sljedećem. Nakon završetka Kandijskoga rata (1645-1669) područje Sinja i Cetinske krajine, koja su jedno vrijeme pastorizirali ramski franjevci, ostalo je najvećim dijelom demografski prazno, nenaseljeno. Mlečani su se stoga 'našli na velikim mukama'. Naime, trebalo je pronaći vojnike za čuvanje novouspostavljene granice. Trebalo je, dakle, pronaći ljude koji će svojim prebivalištem biti graničari. Ali, kako ih pronaći i pridobiti da dođu besplatno braniti kršćansko-islamsku, odnosno mletačko-osmansku granicu?
Mlečani su znali da u Rami, u Bosni, živi dosta kršćana katolika, da u tome kraju djeluju franjevci koji su povremeno dolazili i u Dalmaciju, a time i do Splita i Sinja i koji, dakle, poznaju ovo područje. Neke od tih fratara Mlečani su i osobno poznavali. Da bi dobili „gotove vojnike“ i „osigurali granicu bez državnog troška“ (Lucić, 2001:40), Mlečani su odredili izvršiti «humano preseljenje» naroda pod parolom njegova egzistencijalnog spašavanja od „turskoga zuluma“. Da bi u tome svom naumu u potpunosti i uspjeli, bilo je potrebno privoljeti i duhovne vođe - fratre. I u tome su, nažalost, uspjeli. Posrednik u seobi bio je fra Pavao Vučković. Stoga Zeno u svome izvješću navodi da su fratri i narod poslušali Mlečane.

U listopadu 1687. godine fratri su, njih 21, krenuli iz Rame s narodom u Cetinsku krajinu ponijevši sa sobom najosnovnije stvari, ali i sliku Majke od milosti koja se nalazila u sporednome izdupku crkve na Šćitu. Tu sliku, kao „čudotvornu“, jer je „preživjela“ nekoliko paljenja crkve i samostana (1557, 1653, 1661), Ramljaci su častili od sredine 17. stoljeća. Ali, fratri su, prema Zeninom izvješću, neposredno prije polaska sami zapalili tek obnovljeni samostan kako ga Osmanlije, kada dođu, ne bi obeščastili.

No, istina je sasvim drukčija! Mletački Morlaci su, nakon što je narod prijevarom pokrenut iz svojih domova, u Rami i njezinoj okolini sve popalili i opljačkali kako, eto, «Turcima ne bi ostalo ništa za zimovanje». Sve to učinjeno je da se narod ne bi imao kamo vratiti, odnosno da zbog straha od osmanlijske osvete ne bi ni pokušao vratiti se.

Međutim, da bi se narod zadržalo na nekome mjestu u koje je silom, odnosno „humano“ preseljen, i da mu ne bi „palo na pamet“ vratiti se natrag u svoj kraj, bilo je potrebno izgraditi mu snažan zagovornički kult, vezati ga za sveto mjesto, i to mjesto posvetiti izgradnjom hrama (crkve). Upravo to je krajem 17. stoljeća učinjeno u Sinju, na granici s Osmanskim Carstvom.

Sa sjeverne strane tvrđave izgrađen je mali samostan u koji su se uselili ramski fratri, i crkva u koju je smještena slika Majke od milosti, misne i „svete knjige“ (inkunabule), misno ruho (paramente) i misno posuđe (kalež) kako bi doseljeni Ramljaci imali mogućnost dolaziti u crkvu u kojoj se nalazi ne samo njihova - Ramska Gospa, nego i ramsko misno ruho, posuđe i knjige kojima su se fratri služili u Rami.[8]

inkunabula.jpg

Inkunabula[9] iz 1482. (gore) i kalež (dolje), doneseni iz Rame u Sinj 1687.

inkunabula-kalez-rama.jpg

A sve to značilo je zaokruživanje izgradnje kulta, ali i istinska poruka doseljenim Ramljacima: ovdje ste među svojima, među kršćanima; u vašemu kraju, iz kojeg ste našom velikodušnom pomoći spašeni, sada su antikristi, muslimani, Turci, i oni će tamo ostati zastalno; nemate se stoga niti možete kamo vraćati. Ostajte ovdje, jer je ovdje s vama sve vaše: vaša rodbinska i zavičajno poznata vjernička (ramska) zajednica s kojom ste jako povezani, s vama je i vaša „čudotvorna“ sliku Majke od milosti (iako pod novim imenom Gospa Sinjska) i vaše svećenstvo – vaši ramski fratri. Mi vam na dar dajemo zemlju, obrađujte je. A vi za uzvrat, čuvat ćete naše granice, granice Mletačke Republike, a time ćete zapravo čuvati svoja imanja i obitelji od osmanlijskih provala. A da su ramski franjevci u novim okolnostima imali veliko značenje, svjedoči i činjenica da se gvardijan samostana u Sinju zvao „ramskim gvardijanom sve do 1703. godine, kad je bio prisiljen odreći se ovog naslova“ (Lucić, 2002:44)

Na tu „prigodu“ nije trebalo dugo čekati. Početkom 18. stoljeća Osmanlije će ponovno pokušati osvojiti Sinj. Ramljaci nisu imali drugoga izbora nego zajedno s mletačkom vojskom braniti grad Sinj, a time i svoja imanja i članove svojih obitelji. Legenda kaže da su u odlučnoj bitci za obranu grada 1715. godine branitelji u nedostatku drugih oblika ratnih sredstava koja bi im pomogla pobijediti Osmanlije, pribjegli povećanju poljuljanoga borbenog „oduševljenja“ domaćih ljudi pričom da se među braniteljima nalazi slika Majke od milosti. Trebalo je obraniti Gospu, ali i uz njezinu pomoć pobijediti nekršćane, Osmanlije. I to se dogodilo uoči blagdana Velike Gospe, u noći između 14. i 15. kolovoza 1715. godine. Branitelji su bili uvjereni da im je odlučnu pomoć u tim borbama i u pobjedi nad Osmanlijama pružila upravo čudotvorna slika Majke od milosti (Gospe Ramske)[10] koja će tek kasnije biti nazvana Gospa Sinjska.

originalna-slika-gospe-ramske.jpg

Originalna slika Gospe Ramske sada Gospe Sinjske snimljena 1968.

Gospi su, navodi se u Hrvatskoj enciklopediji, pridavane različite moći, jer je ona posebnim znacima „upozoravala na nadolazeće nevolje, ozdravljala bolesnike, a prema vjerovanju njezina je slika u ključnom trenutku borbi spomenute godine oživjela i zauvijek zaustavila neprijateljske napade na Sinj.“ (HE, 2007:775)[11]

Mnogi - i onda i danas - bili su uvjereni da je „čudotvorna“ slika Majke od milosti uistinu pomogla sinjskoj pobjedi. To uvjerenje snažile su molitve vjernika i fratara pred Slikom pa je „umilna prilika Gospe od milosti“ dobila novi naziv: Gospa Sinjska. U znak zahvalnosti splitski nadbiskup Cupilli svečano je 22. rujna 1716. okrunio Gospinu sliku krunom od suhoga zlata, na kojoj se i danas nalazi natpis: "IN PERPETUUM CORONATA TRIUMPHAT ANNO MDCCXV" - Zauvijek okrunjena slavi slavlje 1715.

Nakon toga vremena, u Sinj su počeli pristizati mnogi hodočasnici, posebno o blagdanu Velike Gospe, 15. kolovoza, što je bilo povodom nastanka marijanskoga Sinjskog svetišta, a što je posebno potvrđeno izgradnjom crkve Gospe Sinjske (Majke od Milosti). Hodočašća su nastavljena i u kasnijim vremenima u kojima nije nedostajalo ratova, gladi, bolesti. Narod je tražio načina kako preživjeti. U svojim nevoljama „utjecao se Gospi“, molio obilazeći na koljenima njezin oltar „i za primljene milosti prinosio zahvalne molitve i darove.“

U dvorištu crkve postavljen je 2007. brončani reljef s likom Gospe Sinjske, detalj koji se nalazi i u vratima crkve na Šćitu, rad akademskoga kipara Kuzme Kovačića, čime je još jednom istaknuta povijesna i duhovna veza Rame i Sinja.
Sve ovo pokazuje da je u činu čašćenja Gospe Sinjske pohranjeno narodno pamćenje o vlastitome podrijetlu a što je posebno došlo do izražaja u Americi kod iseljenika podrijetlom iz Sinja i Cetinske krajine.[12]

S druge strane, u činu čašćenja Gospe Sinjske pohranjeno je i narodno pamćenje o povezanosti naroda u Cetinskoj krajini s narodom iz Ramske kotline, ali i s katolicima iz ostalih dijelova Bosne, odakle su ih tijekom povijesti „humano preseljavali“ na ovo „sigurno kršćansko područje“ .
A da je to pamćenje toliko snažno pokazuje i činjenica da je još u vrijeme socijalističkih vlasti, a da bi se pokazala povezanost dva kraja kroz čašćenje istoga kulta, iz sinjskoga svetišta je prvi put u Ramu donesena slika Gospe Sinjske. Bilo je to 8. rujna 1987. godine, točno 300 godina nakon iseljenja Ramljaka u Sinj i Cetinsku krajinu. Misno slavlje u Rami predvodio je ondašnji kardinal Franjo Kuharić.

2. NEPREKINUTI KULT ŠTOVANJA GOSPE RAMSKE

Kameni ostaci srušenih vjerskih objekata (crkava i samostana) u Rami svjedoče da su na tome području živjeli kršćani, ali zbog nepostojanja pisanih zapisa nije moguće utvrditi koja i kakva je na tome prostoru bila crkvena organizacija. Franjevački izvori govore o „crkvi sv. Petra“, ali ne navode gdje se nalazila, kao što ne navode ni gdje je bio samostan. U svakome slučaju bio je prije osmanskoga osvajanja Bosne 1453.[13] Crkva i samostan bili su posvećeni sv. Petru i Pavlu, u kojemu se „od davnine štovala Gospina slika koja je stajala na pobočnom oltaru, a u crkvi koja je izgorjela 1687. godine postojala su i Gospina vrata. S vremenom je, navodi se dalje, „crkva, odnosno samostan, bili posvećeni Blaženoj Djevici Mariji na nebo uznesenoj.

Tijekom osmanske vlasti ramski samostan i crkva više puta su pljačkani, paljeni i rušeni. Narodna tradicija tvrdi da je u tome vremenu od svega što je bilo u crkvi i samostanu uvijek bila sačuvana samo Gospina čudotvorna slika. A to je trebao biti dokaz vjerničkome narodu da je mjesto gdje oni žive Bog već odabrao kao njemu posvećeno mjesto, da Bog u njemu djeluje preko Gospine slike i da ga treba posjećivati, častiti, na tome mjestu moliti i zahvaljivati najvišem Stvoritelju.

Godine 1687. „čudotvornu“ Gospinu sliku fratri će tijekom seobe iz Rame u Sinj ponijeti sa sobom u Dalmaciju, u Split, a odatle je prenijeti u Sinj. Izgradnjom kulta Gospe Sinjske namjeravalo se izbjeglim Ramljacima ugasiti i posljednju nadu u povratak u svoja ranija zavičajna mjesta, a da će oni koji su ostali u Rami, koji nisu željeli iseliti, a bilo je oko 60 obitelji s 600 duša (Lucić, 2001:47) ili zaboraviti na Gospinu i njezinu “čudotvornu sliku“ ili će je prestati častiti jer će, a takvih slučajeva je bilo, mnogi od njih prijeći na islam. Međutim, zahvaljujući kako fojničkim tako i dalmatinskim, a time i ramskim franjevcima koji su djelovali na području Cetinske krajine, to se nije dogodilo i ramsko područje nije ostalo bez svećeničke skrbi. Time je ostala sačuvana i uspomena na kult Gospine slike.

Kada je na Šćitu izgrađena nova crkva (1881) u nju je postavljena slika Alberta de Rhodena, na kojoj anđeli vraćaju Gospu Sinjsku u Ramu.
Iako su prvotni samostan i crkva bili posvećeni sv. Petru apostolu, „kasnije je u štovanju sve jače mjesto imala čudotvorna Gospina slika, pa je patronom postalo Gospino uznesenje 15. kolovoza, dok je vanjska svečanost vezana za svetkovinu Gospina rođenja 8. rujna.“

Da bi sačuvali uspomenu na Gospu Ramsku, ramski, franjevci su angažirali nekoliko značajnih hrvatskih umjetnika koji su uradili vrijedna djela sakralne umjetnosti, kao što je Gospa u slavi, ak. slikara Josipa Biffela, zatim Gospina vrata, akademskoga kipara Kuzme Kovačića.
 
3. SINJSKA ALKA
U već spomenutoj Hrvatskoj enciklopediji navodi se da se Sinjska alkapočela izvoditi u Sinju u drugom desetljeću XVIII. st. kao uspomena na borbu Cetinjana protiv Osmanlija i na njihovu konačnu pobjedu 1715. godine uz pomoć čudotvorne slike Gospe od milosti, koju su, kakao smo već naveli, ramski franjevci, bježeći zajedno s tamošnjim pukom pred Osmanlijama, „ponijeli sa sobom u Sinj kao najveću dragocjenost koju su posjedovali.“ (HE, 2007:775)
Kao igra, Alka se veže uz tradiciju srednjovjekovnih viteških igara, a kao običaj zaživjela je i održala se „kao jedan od najmarkantnijih elemenata tradicijske kulture i baštine Cetinske krajine“. (HE, 2007:775)

Iako se datum[15] i mjesto[16] održavanja mijenjao, Alka se danas izvodi u Sinju prve nedjelje u kolovozu i to tako što „natjecatelji[17], jašući na konjima, kopljem gađaju mali metalni kolut, alku[18], obješen iznad trkališta.U opisu ove viteške narodne igre, navodi se dalje, „sudionici, jašući na konjima ili trčeći, kopljem gađaju alku koja je sastavljena od dvaju koncentričnih željeznih kolutova spojenih trima prečkama, a obješena je na konopu visoko razapetom iznad trkaće staze.“ (HE, 1999:155)[19]

Od 1849. Alka se trči prve nedjelje u 8. mjesecu, s tim da prva dva natjecanja: Bara i Čoja moraju također biti u 8. mjesecu. Ako je npr. prva nedjelja 2. kolovoza, ne može se trčati tada nego sljedeće nedjelje, jer bi se tada Bara igrala 31. srpnja.[20]

No, dok su u viteškim igrama na drugim mjestima i u drugim prigodama sudjelovali samo alkari-vitezovi, u viteškim natjecanjima Sinjske alke mogli su sudjelovati i ljudi sa sela, ali isključivo oni koji su rođeni u Sinju i zemljopisno točno određenoj Cetinskoj krajini što je toj igri davalo svojevrstan domaći, narodni pečat. Upravo stoga s njome su se mogli poistovjetiti i Sinjani i Cetinjani pa se kao narodna igra i mogla održati u kontinuitetu gotovo tri stoljeća, do danas.

4. STAZA GOSPI SINJSKOJ - The Our Lady of Sinj Route

Nakon što je UNESCO-ov Odbor za nematerijalnu svjetsku kulturnu baštinu uvrstio 2010. godine u svoj reprezentativni popis i Sinjsku alku, počelo se razmišljati kako tu činjenicu na najbolji način iskoristiti kroz „hodočasničku ponudu“[21] bez obzira hoće li hodočašća Gospi Sinjskoj u Sinj i iz Sinja i njegove okoline Gospi Ramskoj u Ramu „zadržati svoju periodičnu masovnost i snagu tradicije“.
U tu svrhu urađen je projekt Gospina hodočasničkog puta Rama – Sinj u kojemu sudjeluju Grad Sinj, Općina Prozor-Rama, Grad Solin, Hrvatska gorska služba spašavanja (HGSS), Općina Livo i Općina Tomislavgrad. Staza bi, kako navode njezini „idejni projektanti“, mogla s jedne strane „privući tražitelje s rubova smisla vlastitih životnih vrednota“[22], kao i one zaokupljene rekreacijom bez religijskih sadržaja[23], dok bi s druge strane mogla „znatno produžiti tzv. hodočasničku sezonu.“

Navedeni projekt predstavljen je u Alkarskim dvorima u Sinju 29. svibnja 2013. Tom prigodom je naznačeno da Staza Gospi Sinjskoj ima dva dijela: prvi dio staze polazi s Ramskog jezera i Franjevačkog samostana na Šćitu, nastavlja prema Tomislavgradu i dalje preko Kazaginca i Karlova Hana do graničnoga prijelaza Kamensko, zatim preko Sinjskoga polja do Sinja, dok će drugi dio staze ići iz Solina preko Klisa, Dugopolja i Dicma do sinjskoga Gospinog svetišta.[24]

Tim zajedničkim međugraničnim projektom želi se poboljšati „zajednička turistička ponuda temeljena na zajedničkom kulturnom identitetu prekograničnog područja Hrvatske i Bosne i Hercegovine, a s ciljem povećanja konkurentnosti lokalnog turističkog gospodarstva.“[25]

Prema spomenutome izvješću, vrijednost odobrenog projekta je oko 4,3 milijuna kuna, pri čemu je Udio EU sredstava 83%, dok će preostalih 17% sufinancirati gore spomenuti partneri u projektu. Predviđeno je da će se cijeli projekt realizirati tijekom 24 mjeseca. Prema izvješću Radio-televizije Bosne i Hercegovine, od 13. ožujka 2014., Europska unija je iz sredstava IPA fonda odobrila više od milion maraka za projekt “Staza Gospi Sinjskoj”.[26]

Ovo će značiti jedno novo poimanje turizma. Dolazit će novi turisti. To je u svijetu veliki trend, ljudi hoće pješačiti danima. Ali moraju imati jednu priču, a ova priča može trajati cijelu godinu, ne samo za vrijeme svetkovina.

U projekt se žele uključiti ponajprije sinjski, ali i ramski franjevci. Za njih i njihove redovničke zajednice to je, kako kažu, „veliki izazov“ jer će se, s jedne strane, pojedinci i zajednica „uputiti“ na „hodočašća prostranstvima vlastitoga duha i duše“, dok će, pak, s druge pak strane, i sami svoje poslanje živjeti dinamično, hodočasnički kao suputnici hodočasničkoga naroda koji će na toj stazi i njezinim krajnjim odredištima (pro)nalaziti svoj duhovni smiraj.

ZAKLJUČAK
Autor je u ovome radu prikazao kako povijesne, vojne, političke tako i religijske uvjete u kojima se krajem 17. i početkom 18. stoljeća kod uspostave granice između Mletačke Republike i Otomanskoga Carstva formirao jedinstven hodočasnički kult – kult čašćenja Majke od milosti – kult Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo:
1. na Šćitu, u Rami (Bosna i Hercegovina), Gospa Ramska, 8. rujna i
2. u Sinju (Republika Hrvatska), Gospa Sinjska, 15. kolovoza.

Takvo stanje slavljenja kulta ostalo je sve do danas, pa se u dvije susjedne države (Hrvatskoj i BiH), u dva različita mjesta (Sinju i Šćitu u Rami) nastavlja tradicija hodočasničkoga slavljenja istoga kulta Majke od milosti, odnosno proslave Gospina uznesenja na nebo, ali pod dva različita imena i u dva različita termina: Gospa Ramska (9. rujna) i Gospa Sinjska (15. kolovoza).

Iz tih vjerničkih hodočasničkih pobožnosti nastala je i jedna narodna, ali religijski legitimirana nacionalna proslava ('svetkovina') i sekularni obred: Sinjska alka koja se trči već tri stoljeća. U posljednje vrijeme u tijeku je realizacija projekta Staza Gospi Sinjskoj čiju izgradnju u okviru projekta međugranične suradnje velikim dijelom financira Europska unija iz svojih Fondova za međugraničnu suradnju.