Često su pritom, poput Isusa, polagali svoje ruke na glave bolesnika i na druge potrebnike Božje pomoći i zazivali su nad njih Božju zaštitu i blagoslov. Isus je rado blagoslivljao. To je posebna molitva upućena Bogu za dobro ljudi. Snagu Isusove blagoslovne molitve dobro su osjećali bolesnici i djeca. Pred njom su strepili zli duhovi i histerično su reagirali svaki puta kad su osjetili Isusovu blizinu i njegovu želju da ljude oslobađa od utjecaja zlih duhova i od svih uzročnika ljudskog prokletstva.
Takva blagoslovna molitva protuteža je i lijek čovjeku koji je doživio tragediju prokletstva zbog prvoga, istočnoga grijeha. Tada je svjesno, ne bez utjecaja oca laži, stare zmije, Bogu okrenuo leđa i izrazio svoje tragično nepovjerenje i neposluh. Tada je čovjek istjeran iz Edena. Na sebi je bolno osjetio posljedice grijeha, a isto tako su poremećeni njegovi odnosi prema svim drugim stvorenjima. Zemlja će mu rađati trnjem i korovom, a ne obiljem.
Posao će mu biti muka, a ne radost. I prema bližnjima čovjek jednako osjeća razorne posljedice prokletstva. Isus zato obilno i neprestano blagoslivlja, jer je i došao na ovaj svijet da čovjeka otkupi od grijeha i da ga izliječi i zaštiti od svih posljedica grijeha. Ljudi su uvijek vjerovali u snagu blagoslova, jer je iskustvo potvrdilo da blagoslov djeluje. Jednako su se tako bojali proklinjanja,, jer su osjećali da i zlo čuje i da djeluje čovjeku na propast.
Blagoslivljanje je na svojevrsni način zapravo izražavanje naših dobrih želja oblikovanih u molitvu. Tada osjećamo da to više nisu samo naše želje koje ne bi imale nikakva temelja i da sve to ne ovisi samo o našim subjektivnim osjećajima, nego da ih podržava onaj koji sve može i koji nas neizrecivo ljubi. Mnogo toga istinski ili površno želimo svojim prijateljima. Koliko je samo dobrih želja napisano ili izrečeno tijekom predbožićnih i novogodišnjih blagdana!
Čovjek jednostavno traga za najljepšim izrazima kako bi njima izrekao svoje iskrene želje. Bilo bi to mnogo uvjerljivije kad bi vjernici znali svoje želje molitveno izraziti. Tada bi to bile divne, blagoslovne molitve.
Poznate su nam iz tradicije našeg vjerničkog naroda blagoslovne molitve majke za svoje dijete, roditelja za svoju djecu, ali i djece za svoje roditelje. Kad bi barem još uvijek u našim obiteljima ponovno čula blagoslovna molitva… Nažalost, sve se češće čuju određena proklinjanja i zle riječi, sve je više ružnih psovki i kletvi, prostačenja i grubosti. Šteta je da se tkao tako olako odam negativnim riječima i time uvjetujemo određene zle posljedice ili negativna raspoloženja u našim međuljudskim odnosima. Jer, i zlo djeluje, i zloća se lijepi za ljudsko srce. Kao što smo pozitivno osjetljivi za dobre želje, tako na nas loše djeluju zle želje, tj. Proklinjanje. A znamo da i u prostorima duhovnog, takve zle želje kao da su antipod molitvi i nije bezrazložno vjerovati da zlo djeluje, da zli čuj i da se može i objektivno mučno odraziti na ljudski život.
U našem je narodu lijep običaj da svećenik o božićnim blagdanima posjećuje naše domove i obitelji. To je prigoda za osobitu blagoslovnu molitvu u vidu početka nove građanske godine. Moli se pritom puno konkretnih nakana i želja za dobro te obitelji. Nastavimo u istim smislu biti iz dana u dan izvor blagoslova u svojoj sredini. Svakodnevno tolikima poželimo dobar dan. Zar ne bi bilo moguće da taj pozdrav u nama bude u isto vrijeme i blagoslovna molitva za osobe koje pozdravljamo?
Na primjer, moglo bi se uz pozdrav „dobar dan“ u srcu nastaviti kratkom molitvom: „Bože, blagoslovi danas ovu osobu i neka osjeti tvoju ljubav. Pomozi joj u svim dobrim i plemenitim nakanama. Daruj joj zdravlje duše i tijela. Očuvaj je od svakog zla i nemira!“ Čvrsto vjerujem da bi tada naš „dobar dan“ puno drukčije zvučao i da bi dosegao Božje i naše srce.
