Naime, u danima nakon atentata koji se dogodio 13. svibnja 1981., na sami dan Fatimske Gospe, papa Ivan Pavao II., dok se borio za život u bolnici, zatražio je da mu donesu u bolesnički krevet omotnicu s tajnom. Pročitao je napisano te je nakon čitanja zaključio da se tajna odnosi na njega.
Fatimske su tajne ono što je trajno golicalo i još uvijek golica maštu radoznalaca. Prema svjedočenju vidjelaca postoje tri fatimske tajne. Marija je vidiocima strogo naredila da nikomu ne odaju sadržaje tajna. Brat i sestra, Francisco i Jacinta, doskora su preminuli, otišli Mariji u Nebo, kako im je Gospa i obećala. Uzela ih je k sebi, nakon teških oboljenja. Bili su gotovo nepismeni pa nisu mogli ništa ni napisati, makar je Jacinta u bolesti davala mnoštvo korisnih savjeta, kao da je odrasla osoba.
Za drugoga ukazanja, 13. lipnja 1917., Bl. Dj. Marija prenijela je dječici poruku, kratko proroštvo, njima povjerenu tajnu da će Jacintu i Francisca doskora uzeti k sebi u nebo, dok Lucija treba „ostati ovdje na zemlji“ još neko vrijeme, što i ne bijaše kratko, skoro cijelo jedno stoljeće (preminula na dan fatimskih ukazanja, 13. veljače 2005.). Francisco i Jacinta ništa nisu žarče željeli nego biti smjesta zajedno s Gospom u nebu. Preminuli su 1919. (Francisco) i 1920. (Jacinta), a Lucija je živjela 98 godina. Doživjela je dan kad je sv. Ivan Pavao II. proglasio njih dvoje blaženih, a već je u postupku proces beatifikacije i vidjelice Lucije. Naime, papa Benedikt otvorio je 13. veljače 2008. proces njezina proglašenja blaženom.
To malo „proročanstvo“ glede vidjelaca bijaše samo 'predokus' objave tzv. triju fatimskih tajna koje im je Blažena Djevica Marija najavila za 13. srpnja 1917. Marija im je priopćila da nikomu ne smiju prenositi sadržaje tajna izravno, a već je bilo više od tri tisuće radoznalaca za toga ukazanja. U mjestu se govorkalo o tajnama koje vidioci nose u sebi.
Tek je 1927. vidjelica Lucija, po ulasku u samostan, napisala prvi put sadržaj pojedinih tajna, ali ih je na savjet svoga ispovjednika uništila. God. 1941. biskup iz Leirije tražio je od Lucije da napiše svoja sjećanja na ukazanja te time Prvu i Drugu tajnu. Godinu dana poslije, 13. svibnja 1942. njezine su bilješke objavljene. A što se tiče Treće fatimske tajne vidjelica Lucija bijaše uvjerenja kako još nije došlo vrijeme da se ta tajna objelodani. Tek kad je god. 1943. teško oboljela, bila je prisiljena s raznih strana da konačno stavi na papiri i tu Treću tajnu. Nakon što je imala viđenje Blažene Djevice Marije i dobila od nje pristanak, ona je dala pristanak i predala zapečaćenu omotnicu svomu biskupu s napomenom da se ne otvara prije godine 1960. Početkom 1957. Sveti oficij, danas Zbor za nauk vjere, tražio je da se ta omotnica s tajnom pošalje u Rim. Papa Pio XII. držao je omotnicu pohranjenu u drvenoj škrinjici na svome radnom stolu. Nije doživio god. 1960. Papa Ivan XXIII. i Pavao VI. pročitali su sadržaj omotnice, ali ga nisu objavili svijetu. Vratili su zapečaćenu omotnicu u arhiv Svetoga oficija.
O tajnama smo nešto već gore govorili kad smo govorili o slijedu pojedinih ukazanja.
Prva tajna – u njoj je riječ o viziji pakla. Marija je rastvorila svoje ruke, iz njih je izbilo snažno svjetlo koje je 'proparalo' zemljinu kuglu i vidioci su zastali pred prizorom velikoga ognjena jezera, negdje u dubini zemlje. Vidjele su sotonske prikaze, demonske sile te duše u ljudskom obličju kako ih oganj nosa u bestežinskom stanju, kako snažni dim suklja na sve strane, a duše, poput varnica lete na sve strane, kao krijesnice, uz prodorne krikove, očajne. Vidioci su gotovo premrli od straha. Sami demoni, đavli, izgledali su strašno, ogavno, nalik na nepoznate životinje, također prozračni i crni. O tome smo već nešto pisali te o Marijinim riječima o paklu te molitvi krunice.
Druga tajna tumači Prvu tajnu. Ma koliko tajanstvena i apokaliptički zvučala i izgledala ta vizija koju opisuje vidjelica Lucija, ma koliko zastrašujuće zvučala Prva tajna, naime, vizija pakla, Druga fatimska tajna donosi kristalno jasne poruke koje je Lucija zapisala god. 1941. Naime, Marija govori kako će se rat doskora završiti. Ali ako svijet ne prestane vrijeđati Boga, za pontifikata Pija XI. izbit će drugi, još strašniji rat. Kad ugledate da je noć obasjana nekim nepoznatim svjetlom, znajte, to je veliki znak koji vam Bog daje da će kazniti svijet zbog njegovih zlodjela ratom, glađu, progonima Crkve i Svetoga Oca. Da bi se to spriječilo, doći ću i tražiti posvetu Rusije momu Bezgrješnom Srcu te zadovoljštinu za grijehe pobožnošću prvih subota u mjesecu. Budu li moje želje uslišane, Rusija će se obratiti i zavladat će mir. Ako pak ne, ona će prosuti svijetom svoje zablude, prizvati će i navući na svijet ratove i progone Crkve. Dobri će biti mučeni, Sveti će Otac mnogo pretrpjeti, mnogi će narodi iščeznuti s lica zemlje, ali će na kraju odnijeti pobjedu moje Bezgrješno Srce. Sveti će Otac posvetiti meni Rusiju. Rusija će se obratiti, a svijetu će biti darovano stanovito razdoblje mira.
Nebeski znak na koji se odnosi Marijina poruka vidjelici Luciji stvarno se dogodio. Naime, podvečer, 25. siječnja 1938., za pontifikata Pija XI., nad cijelom Europom nebo se presvuklo crvenom, krvavom bojom. U mnogim su gradovima Europe zavijale sirene jer je stanovništvo bilo uvjereno da su izbili požari. U cijelom području Alpa vjerovali su da se jutarnja zora pomaknula u predvečerje, tako se plamenim, žarkim bojama crvenio cijeli obzor. Fenomen se mogao pratiti i iz Italije, s Gibraltara, iz Španjolske i Portugala, pa čak i sa Sicilije i Sjeverne Afrike. Znanost je to tumačila kao gigantsku Aurora borealis, polarno svjetlo gigantskih, kozmičkih i povijesnih razmjera. Svjedokinje tomu bijahu i sestre u samostanu Tuy u Španjolskoj, u kome je boravila sestra Lucija.
Već je sljedećega jutra Lucija sjela i napisala odulje pismo svomu biskupu, provincijskoj poglavarici i svomu ispovjedniku u kome piše kako se Bog poslužio tim znakom „da bi čovječanstvu navijestio kako će Njegova Pravednost doskora pogoditi sve one nacije koje su se o Njega ogriješile“. To joj je Marija najavila i kazala prije 21 godinu. Istodobno se Adolf Hitler spremao umarširati u Austriju, potom u Češku, a 1. rujna 1939. upadom njemačkih trupa u Poljsku započinje Drugi svjetski rat. Kad je 1941. Lucija pisala Drugu fatimsku tajnu, pa čak i u svibnju 1942., kad je ona objavljena, činilo se da su Hitlerove trupe nepobjedive. Hitler je bio na vrhuncu svoje moći, kao gospodar cijele Europe, pa i svijeta.
Treća fatimska bila je obavijena velom tajne sve do god. 2000., kad je papa Ivan Pavao II. dao dopuštenje da se objavi uz komentar pročelnika Zbora za nauk vjere Josepha Kard. Ratzingera. Naime, u danima nakon atentata koji se dogodio 13. svibnja 1981., na sami dan Fatimske Gospe, papa Ivan Pavao II., dok se borio za život u bolnici, zatražio je da mu donesu u bolesnički krevet omotnicu s tajnom. Pročitao je napisano te je nakon čitanja zaključio da se tajna odnosi na njega. Bio je odlučan posvetiti svijet Bezgrješnom Marijinu srcu. Posvetu je obavio 25. ožujka 1984. O tome ćemo opširnije pisati dolje, u nastavku. U zahvalu što mu je život nakon atentata ponovno darovan pohodio je god. 1982. svetište u Fatimi i dao u krunu kipa Fatimske Gospe ugraditi zrno iz samokresa koje je ostalo u njegovu tijelu nakon atentata. Zahvalio je Mariji za darovani život i opetovano svečano izjavio: Totus Tuus sum, Maria.
U godini Velikoga jubileja, god. 2000., sveti je papa dopustio da tajna bude objavljena uz komentar pročelnika Zbora za nauk vjere kard. Josepha Ratzingera. Viđenje je apokaliptično, uglavnom je riječ o progonu Crkve, Pape i vjernika. Svi se zapućuju prema uzvisini na kojoj je križ gdje vojnici masakriraju Papu i vjernike, bez razlike, odreda. Papa je bio osvjedočen kako se u biblijskim slikama, na simboličan način, što ga opisuje vidjelica Lucija, prikazuje hod Crkve kroz 20. stoljeće, prepuno ratova i diktatura, a sve ima svoj klimaks u sotonskom, paklenom napadu na sami život Pape, Osobe u bijelome. Papa je prepoznao sebe u viziji vidjelaca i onoga što je Lucija zapisala. Naime, glavni dio tajne glasi otprilike ovako:
„I onda smo vidjeli u silnome svjetlu – koje je zacijelo Bog – nešto što je izgledalo kao osobe u zrcalu, kad prolaze ispred ogledala te smo vidjeli biskupa obučena u bijelo. Slutili smo da bi to mogao biti Sveti otac. Vidjeli smo i mnoge druge biskupe, svećenike, redovnike, redovnice kako se penju uz strmo brdo na čijem se vrhuncu nalazio veliki križ od grubih greda kao od hrasta plutnjaka pod korom. Prije nego je stigao do vrha, Sveti je Otac prošao velikim gradom koji bijaše napola razoren te je sav u drhtanju i klecava koraka, pritiješnjen bolima i brigom, molio za duše pobijenih mrtvaca koje je susretao na svome putu. Došavši na vrh brda, kleknuo je u podnožje velikoga Križa. U tom trenutku ubija ga skupina vojnika koji su pucali na njega iz vatrenoga oružja i strijelama. Na isti način umirali su i biskupi, svećenici, redovnici i razne druge osobe, muževi i žene raznih klasa i položaja. Ispod obiju ruku Raspetoga bila su dva anđela. Svaki od njih imao je u ruci kristalni aspergil (posudu za škropljenje) U nju su skupljali krv mučenika i njome napajali duše koje su se približavale Bogu“.
Dopuštenje za objavu ovog teksta ekskluzivno i isključivo vrijedi za portal medjugorje-info.com
