Prijateljstvo je važna dimenzija općega dobra. Bez prijateljstva nema ispunjenoga života, niti životne sreće za pojedinca i društvo. Po mnogima, jednu od najvrjednijih, ali i najpoznatijih analiza prijateljstva donio je Aristotel. On dijeli prijateljstvo u tri kategorije: prijateljstvo radi koristi, prijateljstvo radi užitka i prijateljstvo dobrih, krjeposnih ljudi. To posljednje možemo smatrati prijateljstvom u pravome smislu te riječi. Prijatelji koji uživaju igrajući nogomet zajedno, gledajući filmove, serije, razmjenjujući knjige, gaje prijateljstvo radi užitka. Uspješni poslovni partneri koji se dobro slažu u uredu, ali koji se vrlo rijetko privatno sastaju, prijatelji su radi koristi. Za Aristotela prijateljstva radi užitka i koristi u stvari su prolazna prijateljstva, mogu se lako dogoditi, no isto tako moguće ih je lagano i bezbolno razvrgnuti. Dok smo mladi stvaramo prijateljstva iz užitka, no kako starimo sve više su nam važna prijateljstva iz koristi. Međutim, istinsko prijateljstvo mora uključivati nešto više od pukoga uživanja ili uzajamne koristi. Iako je Aristotel živio u sasvim nekom drugom vremenu mora se priznati da su njegova zapažanja o prijateljstvu i danas aktualna i važeća. Naime, točna je Aristotelova tvrdnja da nam istinski prijatelji pomažu u tomu da budemo bolji ljudi. Prijatelj je naše drugo ja kada su vremena teška. Prijatelj je tu uz nas da nas podigne kada smo klonuli duhom ili da nam pomogne u nekim svakodnevnim, čak i banalnim situacijama. Pravi prijatelj je u stanju izvući iz nas naše najveće i najintimnije duševno blago. Prijatelj prosuđuje naše mišljenje, ispituje naše nove ideje, podržava žar i potpiruje zanos. I nema kvalitetnog prijateljskog odnosa bez djelovanja na izgradnji uzajamnog dobra i zdrave komunikacije. No, današnji oblici komunikacije bitno se razlikuju od onih u Aristotelovo vrijeme. Tako su danas društvene mreže vrlo popularan i za mnoge ljude važan alat komunikacije. Svakako najpopularnija društvena mreža je Facebook.Facebook – anđeo ili vrag?
Značenje, vrijednost i posljedice koje sa sobom nosi korištenje te mreže, sasvim sigurno, veliko je pitanje današnjice. I to s pravom! Sve što plijeni pozornost tolikog broja ljudi na svijetu zahtijeva propitkivanje i analizu. Tako za jedne Facebook je anđeosko sredstvo komunikacije, dok za druge ta društvena mreža ima vražja svojstva. No, kao i sa svim tehničkim sredstvima važno je kako ih i za što ih upotrebljavamo. Kako ističe Papa u svojoj nedavnoj poruci prigodom 50. svjetskog dana sredstava društvene komunikacije: „(…) i elektronička pošta, SMS poruke i interaktivni razgovori više korisnika putem interneta (chat) mogu biti potpuno ljudski oblik komunikacije.” Stoga, ako je Facebook sredstvo kojim održavamo svoje prijateljske odnose onda je on, sasvim sigurno, dobro sredstvo komunikacije. No, ako Facebook koristimo da bismo svijetu obznanili koliko smo narcisoidni onda ga zloupotrebljavamo. Osnova Facebooka kao društvene mreže su prijatelji. No, postavlja se pitanje tko su ti ljudi koji su navedeni u sklopu našega profila kao prijatelji? To često i nisu samo naši pravi životni prijatelji, rođaci, kolege iako su i oni uključeni u tu listu. Na Facebooku riječ „prijatelj” je zapravo metafora. Tako prema Facebooku ja trenutno imam 138 „prijatelja”. Ako vam se čini da je to puno, onda zasigurno niste na Facebooku. U tom društvu našli su se ljudi koje nikada nisam sreo u stvarnome svijetu, ali s kojima komuniciram. S nekoliko njih stupio sam u kontakt nakon što su pročitali neki moj članak ili su me čuli na nekom simpoziju, tribini ili konferenciji. Također, tu su i neki moji bivši i sadašnji studenti. Moram priznati da među tim „prijateljima” imam i neke ljude s čijim stavovima i svjetonazorima se uopće ne slažem, nemamo ništa zajedničko, no „politički korektno” je bilo s moje strane da prihvatim njihove zahtjeve za prijateljstvom. Stoga, ako uzmemo u obzir dvije činjenice, Aristotelovu, da nas pravi prijatelji čine boljim ljudima i da danas ljudi u velikoj mjeri komuniciraju s prijateljima preko Facebooka, postavlja se pitanje: Mogu li nas prijatelji na Facebooku učiniti boljim ljudima? Moj odgovor je „da” i „ne”. S jedne strane, prijatelji da bi ostali prijatelji, trebaju komunicirati. Facebook svakako omogućava komunikaciju, no pravo prijateljstvo, kao što smo vidjeli u jednakoj mjeri zahtijeva i djelovanje. Taj kriterij Facebook ne zadovoljava do kraja. Bez obzira koliko često i u kolikoj mjeri komuniciramo s nekim preko Facebooka, ipak prijatelji moraju biti fizički prisutni jedan za drugoga. Naime, nisam uvjeren u to da prisutnost u elektroničkom smislu može oblikovati, pa čak i održati prijateljstvo kroz duži period. Osim toga, ako Facebook potiče prijateljstvo zašto onda ljudi često imaju taj osjećaj da gube vrijeme kada su na Facebooku duži period? Uz to, ako održavamo prijateljstvo s velikim brojem Facebook prijatelja postavlja se pitanje kvalitete tih odnosa i možemo li onda uopće imati dovoljno vremena za ona prava prijateljstva, kojih zdravorazumski za života možemo imati tek nekoliko? „Lajkanje” i „babe narikače”
Dakle, vidimo da je Facebook mač s dvije oštrice. S jedne strane on nam omogućuje da istovremeno održavamo veliki broj prijateljstva, a paralelno zbog nedostatka vremena to nam realno može onemogućiti ostvarivanje dubljih oblika prijateljstava. Dublje prijateljstvo zahtjeva razmjenu emocija koja mora biti izravna, neposredna i životna. A upravo takva razmjena emocija današnjem čovjeku najteže pada. On bi radije da ništa ne mora osjećati ili da netko drugi za njega osjeća. Emocije su mu teret pa on radije pribjegava posrednicima koji će prenijeti njegove emocije drugome čovjeku. Stoga ulogu koju su nekoć na sprovodima imale plaćene „babe narikače” danas preuzima „lajkanje” na Facebooku, i druge emocije koje izražavamo tek jednim klikom miša. I još nešto. Facebook je sjajno sredstvo razotkrivanja tko nam jest ili bi mogao biti u stvarnosti pravi, a tko lažni prijatelj. Naime, pravi prijatelj, baš kao i u stvarnosti nikada na Facebooku ne stavlja sebe u središte. On nas nikada ne „guši” svojim statusima o tomu što jede, pije, gdje je bio, što je radio, kakva mu je kuća, stan itd. On nema potrebu da stalno bude slika, da se naslikava i da bude vidljiv. On čuva svoju intimu svjestan da tek čuvanjem te intime može Drugome, svome prijatelju biti zanimljiv. Zato oni Facebook „prijatelji” koji stalno otkrivaju vlastitu intimu zapravo nam u stvarnosti ne mogu biti istinski prijatelji jer su u središte stavili selfije – svoju sliku, a ne sliku Božju, tj. drugu osobu, u konačnici Boga. Uz takve „prijatelje”, pitam se, tko uopće danas treba neprijatelje?
