To je posebno naglasio Rimski kanon. Poslije Drugoga vatikanskog sabora, sve Euharistijske molitve ističu zaziv Duha Svetoga prije pretvorbe, a poslije pretvorbe da posveti narod Božji.
Euharistija je most koji spaja Isusa povijesti i uskrslog Isusa. (Ivan Pavao II.) Euharistija i Duh Sveti su bitni, konstitutivni elementi Crkve, njena djelovanja i jedinstva, ključne poluge u obnovi Crkve i u evangelizaciji svijeta.
U zapadnoj Crkvi, u Rimskom kanonu, odnosno u prvoj euharistijskoj molitvi, ne spominje se Duh Sveti. Isus sam ostvaruje pretvorbu nad kruhom i vinom. Takva nam izvješća sveti pisci donose sa slavlja euharistije iz prvih dana: Mk 14, 22-25; Mt 26, 26-29; Lk 22, 15-20; 1 Kor 11, 23-25; Didache, 9s. 14; Justin, Apol, 1, 66.
Na Drugom vatikanskom saboru došlo je do preokreta. Pretvorbu ostvaruje Presveto Trojstvo, ali i zaziv Duha Svetoga - epikleza - da posveti euharistijske darove. Euharistija je plod Duha Svetoga.
Isus "naklonivši glavu predade Duh!" (Iv 19, 30) Oci s pravom tumače: Raspeti Duha svoga predaje Crkvi. I to se obnavlja u svakoj euharistiji: "Ovo je tijelo moje koje se predaje za vas". "Bol, patnja, napuštenost i smrt su sastavni dio izlijevanja Duha Svetoga." Po Križu Duh Sveti se daje vlastitoj Crkvi.
Euharistija je zajedništvo Boga i vjernika, nebeske i zemaljske Crkve, u punom smislu tih riječi. To je posebno naglasio Rimski kanon. Poslije Drugoga vatikanskog sabora, sve Euharistijske molitve ističu zaziv Duha Svetoga prije pretvorbe, da on posveti prinesene darove, da bi postali tijelo i krv Kristova, a poslije pretvorbe da posveti narod Božji.
Euharistija čini Crkvu, a Crkva čini euharistiju. Euharistija mora biti središte i vrhunac svega kršćanskog života. To dobro osjećaju male zajednice, koje se pojavljuju u Africi, Indiji, po Americi, koje u središte svoga života stavljaju euharistijsko slavlje, pobožnost i euharistijsko klanjanje. Svjesni su da euharistija sadrži svekoliko duhovno dobro (CD 30), samoga Krista, naš Vazam (SC 26).
Na euharistiju nas priprema Božja riječ, koju slušamo, razmišljamo o njoj i usvajamo je. Prije same pretvorbe slijedi zaziv Duha Svetoga nad darovima i poslije pretvorbe nad sudionicima. Zatim slijedi euharistija poslije euharistije: karitas-ljubav, diakonia-služenje i misionarenje. To su "sastavnice kršćanskog identiteta".
Ivan Pavao II. je govorio: Euharistija naviješta sakrament ljubavi. "Ne samo da spoznajemo ljubav, nego i sami počinjemo ljubiti. Euharistija nas odgaja za ljubav."
Nove zajednice ljubavi, kršćanskog karitasa, obilježene su posebnom pobožnošću prema euharistijskom Spasitelju. Euharistija je otajstvo Isusove ljubavi do kraja, stoga je i izvorište i nadahnuće za ljubav do kraja, do mučeništva - kako nam svjedoče sv. Maksimilijan Kolbe i toliki mučenici, žrtve kršćanske ljubavi.
Druga značajka je diakonia-služenje braći, što je Isus zorno pokazao učenicima na Posljednjoj večeri, pranjem nogu (Iv 13, 12-15). Samo onaj tko je spreman služiti braći, istinski je učenik i Kristov prijatelj. "Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih" (Iv 13, 15), da "ljubite jedni druge" (13, 34). Euharistija ne stvara heroje i humanitarce, ljude o kojima se piše u novinama, nego svjedoke kršćanske ljubavi, one koji nose Krista i koji služe Kristu. Ona stvara istinsko zajedništvo.
Konačno, samo zajednice euharistijske ljubavi su u stanju živjeti misionarskim duhom, biti glasnice kršćanske ljubavi. Bl. Alojzije Stepinac piše u listiću Caritas (1, 1, 4), u biltenu koji je pokrenuo kao mladi svećenik: "Velim, možemo ih privesti, i možda jedino privesti upravo djelotvornom ljubavlju." Da, pojedinci i zajednice kršćanske ljubavi, kroz povijest Crkve kao i u našim danima, zlatnim slovima ispisuju stranice kršćanske ljubavi, koje tako često i krvlju zapečaćuju, i samo ljubav osvaja svijet za Krista.
Euharistija je budućnost u "vremenu bez budućnosti" (Anton Tamarut).
U 19. stoljeću su se na sve strane izvikivale parole: Budućnost je u našim rukama, čovjek je tvorac vlastite budućnosti, čovjek će nadvladati sve zapreke, pa i samu smrt. Obećavalo se raj na zemlji. Sredinom 20. stoljeća pokazalo se da se taj optimizam urušava pa se govori o zalazu naše civilizacije i da tehnološki napredak ugrožava i sam čovjekov boravak na zemlji. Oživljavaju opet nihilističke struje, koje nemilo kose svoje pristaše.
U tom ozračju sigurnost nam je u daru Isusa Krista, u Euharistiji. Ćiril Aleksandrijski piše: "Budući da je Krist u nama sa svojim vlastitim tijelom, sigurno ćemo uskrsnuti; doista je nevjerojatno, čak i nemoguće, da Život ne bi oživio one u kojima bi prebivao."
Budućnost je u spomen-činu, u euharistiji, "dok ne dođe" (1 Kor 11, 26). Euharistija već naviješta novo nebo i novu zemlju. Ona naviješta tu pretvorbu svijeta. To je izrečeno u slikama gozbe i svadbe. Ona uprizoruje nebesku gozbu i predokus je konačne svadbe Crkve-Zaručnice sa svojim nebeskim Zaručnikom, s Jaganjcem Božjim.
"Tvrda je to besjeda! Tko je može slušati!" - ponavlja se često i u našim srcima, kao i kod učenika u sinagogi u Kafarnaumu, kad je Isus jasno naučavao o euharistijskoj tajni. Isus im odgovara: "Duh je onaj koji oživljava, tijelo ne koristi ništa." (Iv 6, 60. 63) Ne možemo ovo veliko otajstvo shvatiti čisto ljudskim snagama. Ali tu je Duh Sveti kojega nam Isus šalje da nas ne samo uvede u svu istinu, već da i tu istinu živimo, i pustimo se da i nas pretvori i preobrazi u glasnike ljubavi, za službu braće i za evanđeoski navještaj u današnjem svijetu.
