Bog koji je sam toliko velik daje prednost malim stvarima pred velikim. Ovo nas možda iznenađuje. Ali zar u sebi ne otkrivamo nešto slično? Unatoč tome što sva naša civilizacija ide za tim da ostvari što je više moguće, ipak nisu najuspješniji i najjači oni koji privlače naše simpatije. Sposobni plijene naše divljenje, ali ne i ljubav. Samo ako se sposoban čovjek odvaži pokazati malen i ranjiv, onda nam ga je lako ljubiti.
Spontano žalimo i suosjećamo s onim koji otkriva svoje rane. Doduše ni kod nas nije uvijek sve učinjeno iz čiste ljubavi i bez neke računice. Moguće je da nas jednim dijelom i naš strah, da i sami ne padnemo u sjenu sposobnih i naprednih, sprečava da ih tako lako ne volimo. Ne želimo da drugi budu nadmoćniji.
Ali Bog nije kao mi. Njegova ljubav prema onom što je maleno potpuno je čista ljubav. On nam se sam želi ponuditi i dati svoj vlastiti život. Bog zna da jedino možemo primiti ako smo otvoreni, ako priznamo svoju ovisnost i svoju vlastitu malenost.
Ako si uvjeren da duhovnim putem možeš ići naprijed vlastitom snagom, rado započni i pokušaj. Na putu ćeš sigurno iskusiti ograničenost i nedostatak svojih vlastitih snaga i moći. Ali, ako povjeruješ da sam ne možeš, puno je bolje. Tada je Bog u mogućnosti darovati tebi svoju snagu. On je uvijek pripravan nositi one koji ne mogu ići. A kada te Bog nosi, puno brže ideš naprijed.
(Wilfrid Stinissen, OCD)