Nekolicina ljudi je žurilo prema Hramu, od kojih su se neki maknuli s puta, kada su vidjeli Isusa zbog farizejskog straha da se ne onečiste, dok su se drugi naprotiv zaustavili i izrazili sućut prema Njegovim patnjama. Ali kad je procesija prošla jedno dvije stotine koraka od mjesta, od kojega je Šimun počeo pomagati Gospodinu nositi njegov križ, vrata jedne lijepe kuće na lijevo otvorila se i jedna žena veličanstvene pojave, izišla je držeći djevojčicu za ruku i pošla ravno na čelo procesije. Ta hrabra žena, koja se usudila suprotstavljati razularenoj rulji, zvala se Serafina.
Ona je bila žena Sirahova, koji je bio član Vijeća u Hramu. Kasnije je bila poznata pod imenom Veronika, koje joj je ime dano od riječi vera icon (vjerni portret) kao spomen na njezin hrabri postupak tog dana. Serafina je pripremila odlično miomirisno vino, koja je ona iz nježnosti namjeravala dati našemu Gospodinu, da se osvježi njime na svom bolnom putu prema Kalvariji. Stajala je na ulici neko vrijeme, ali se napokon vratila u kuću i tamo čekala. Kad sam je prvi puta ugledala, bila je ovijena dugačkim rupcem i držala je za ruku devetogodišnju djevojčicu, koju je ona bila posvojila. Na ruci je također nosila drugi veliki rubac, a djevojčica je nastojala sakriti krčag s vinom, kad se procesija počela približavati. Oni koji su bili na čelu procesije, pokušali su je gurnuti natrag sa puta, ali se ona progurala kroz rulju, vojnike i strijelce, stigla do Isusa i pala ničice pred njim i dodala mu rubac lijevom rukom govoreći: ''Dopustite da obrišem lice mojemu Gospodinu!'' Isus je uzeo rubac lijevom rukom, obrisao svoje krvavo lice i vratio ga zahvalno. Serafina ga je poljubila i stavila ispod svoga obrtača. Onda je djevojčica nježno dodala vino, ali grubi vojnici nisu dopustili Isusu da ga popije. Stražari su bili zatečeni nenadanošću toga hrabrog čina Serafinina, što je prouzrokovalo časovit nenamjeravani zastoj, koji je ona iskoristila da pruži rubac svojem Božanskom Učitelju. I farizeji i stražari bili su ozlojeđeni, ne toliko iznenadnim zastojem, koliko javnim svjedočanstvom poštovanja, koje je bilo iskazano Isusu, te su mu se osvetili udarcima i pogrdama, dok je Serafina požurila kući.
Čim je došla kući, odmah je stavila vuneni rubac na stol i pala nice gotovo besvjesna. Prijatelj koji je ušao u sobu iza toga, našao je nju klečeći a dijete plačući pokraj nje i vidio na svoje zaprepaštenje krvavo lice našega Gospodina otisnuto na rupcu, savršena sličnost, iako je bilo čemerno i prebolno gledati. On je Serafinu doveo k svijesti i ukazao na rubac. Opet je pala nice i kroz suze uzviknula: ''Sada mogu sve ostaviti laka srca, jer mi je Gospodin darovao uspomenu na sebe.'' Ovaj rubac je bio napravljen od jedne vrste vrlo fine vune; bio je tri puta dulji od svoje širine i obično se nosio preko ramena. Bio je običaj darovati takav rubac osobama, koje su bile žalosne ili veoma umorne ili bolesne, da si mogu obrisati njime lice, a dar je izražavao sućut ili sažaljenje...Rubac je bio darovan Blaženoj Djevici, koja ga je ostavila Apostolima a oni kasnije Crkvi. Serafina i Ivan Krstitelj bili su sestrična i bratić, dakle njezin otac i Zaharija bili su rođena braća. Kada su Joakim i Ana doveli Blaženu Djevicu, koja je onda imala samo četiri godine, u Jeruzalem, da je smjeste među hramske djevice, oni su odsjeli u Zaharijinoj kući, koja je stajala blizu ribarnice. Serafina je bila barem pet godina starija od Blažene Djevice i prisustvovala je vjenčanju s Josipom. Također je bila u rodu sa Šimunom, koji je prorokovao, kad mu je Dijete Isus bilo stavljeno u naručaj. Ona je bila odgojena s njegovim sinovima, koje je on, kao i Serafinu, odgojio u žarkoj želji da vide našega Gospodina.
Kad je Isus navršio dvanaest godina i ostao učeći u Hramu, onda mu je Serafina, koja još tada nije bila udata,, slala hranu svaki dan u jednu malu gostionicu, jedno četiri stotine metara od Jeruzalema, gdje je On boravio kad nije bio u Hramu. Marija je tamo ostala dva dana, kad je bila na svome putu iz Betlehema u Jeruzalem, da prikaže svoje Dijete u Hramu. Dvoje starih koji su držali gostionicu bili Eseni te su vrlo dobro upoznati sa Svetom Obitelji. Imali su jednu vrstu zaklade za siromašne, te su Isus i njegovi učenici često prenoćili tamo. Serafina se udala kasno u svome životu. Njezin muž Sirah, potomak kreposne Suzane, bio je član Velikog vijeća – Sinedrija U početku je bio jako protiv Isusa i žena mu je silno trpjela zbog svoje privrženosti Isusu i pobožnim ženama. No Josip iz Arimateje i Nikodem uspjeli su ga obratiti te je dopustio Serafini da slijedi našega Gospodina. Kad je Isus bio nepravedno osuđen u sudnici Kaife, muže Serafinin zajedno s Josipom i Nikodemom pokušali su postići da Isus bude pušten na slobodu, te su sva trojica dali ostavku Vijeću. Serafina je imala oko pedeset godina, kada je naš Gospodin ušao u Jeruzalem na Cvjetnu nedjelju. Tada sam vidjela, kako je skinula svoj rubac, i prostrla ga na zemlju, da On po njemu korača. Bio je to isti rubac, koji je ona ponudila Isusu za vrijeme njegove druge procesije, koja se izvana činila mnogo manje slavna, nego što je u stvari bila. «( 3,B/ 257-260)
Napomena:u tekstu su korišteni prikazi iz viđenja bl.Katarine Anne Emmerick,s.Marije Agredske i Marije Valtorte
