Poštovani,
Dogmatska konstitucija o Božjoj objavi (Dei verbum) Drugog vatikanskog koncila poučava nas da knjige Svetog pisma čvrsto, vjerno i bez zablude naučavaju istinu koju htjede Bog da radi našeg spasenja bude zapisana u Svetom pismu. Dakle, radi se o istini „radi našeg spasenja“, a ne o nekoj prirodno-znanstvenoj ili historiografskoj istini. I sami kada želimo drugim ljudima prenijeti neku poruku, često posegnemo za primjerima, slikama, metaforama i ilustracijama. U tom kontekstu je bespredmetno pitati – je li metafora istinita? Jer, zapravo, metafora je mehanizam predočavanja istine. Možemo li odgovoriti jesu li Van Goghovi suncokreti istiniti? Jasno je da se ne radi o fotografiji suncokreta, ali oni nam govore i puno više od bilo koje slične fotografije s polja, zar ne? Jednako tako, krivo je pitati jesu li događaji koje nam donosi sveti pisac bili točno onakvi kakvi su prikazani. Uostalom, pojmovi su se mijenjali. Ono što za nas danas znači „opći potop“ zauzima cijelu zemaljsku kuglu, dok su granice tada poznatog svijeta bile daleko uže. Tako ne možemo 100% znati „geografsku“ istinu potopa. Ono što je pak neprijeporna teološka istina je da je Bog gospodar života i smrti, da ljudska zloća ne može rasti do beskraja i da će se Bog pobrinuti za pravednika. Pitati „zašto je potopio sve ljude“ znači staviti krivi naglasak na izvještaj u tekstu jer njemu nije ni cilj odgovoriti na pitanje „voli li Bog ljude ili ne?“ Pa na to pitanje je odgovoreno već u prvom poglavlju. Pitanje na koje želi odgovoriti pripovijest o potopu je „Hoće li Bog dopustiti da se ljudska zloća razvija do krajnjih granica i posve preuzme primat nad svim drugim njegovim (pravednim) stvorenjima?“ Na samom početku teksta se nalazi signal koji opisuje tu pokvarenost: „Vidje Jahve kako je čovjekova pokvarenost na zemlji velika i kako je svaka pomisao u njegovoj pameti uvijek samo zloća.“ (Post 6,5) Odgovor koji pisac daje čitatelju je otprilike sljedeći: „Ne, Bog neće dopustiti da ljudska zloća u potpunosti zavlada! On će se pobrinuti za svoje pravedna stvorenja (i ljude i životinje) i preko pravednika će se potruditi da se pravda ponovno uspostavi.“Sjeti se i da se izvještaj o potopu nalazi u sklopu rastućeg pripovijedanja o grijehu, koji je započeo s prvim ljudima. Znači da je piscu bilo važno u jednom širokom luku pokazati kako su razorne posljedice grijeha na čovjekov odnos s Bogom i s ljudima.
Ukratko, ovakav pristup bismo inače trebali primjenjivati pri čitanju Biblije. Dei verbum nam govori:
„Budući je Bog u Svetom pismu govorio po ljudima na ljudski način, to tumačitelj Sv. pisma, da bi proniknuo ono što je Bog htio priopćiti, mora pažljivo istraživati što su hagiografi [=sveti pisci] stvarno htjeli reći i što je Bog odlučio njihovim riječima otkriti.“ (DV 3,12) A da bi pravilno otkrili ono što su hagiografi htjeli reći moramo uzeti u obzir:
Specifičnost izričaja književnih vrsta
Vremenske i kulturne odrednice
Osobitosti načina shvaćanja, izražavanja i propovijedanja u to doba činjenicu da se Sveto Pismo mora tumačiti istim duhom kojim je i napisano uzimajući u obzir jedinstvo cijeloga Pisma, živu Predaju Crkve i analogiju vjere.
Poučeni smo da se u Svetom pismu (bez povrede Božje istinitosti i svetosti) očituje čudesna susretljivost božanske Mudrosti koja je svoj govor utjelovila u ljudski govor baš kao što se jednom Očeva Riječ utjelovila u ljudskom tijelu. Prema tome, tom susretu uvijek trebamo pristupiti otvoreno i spremno. Sa Svetim pismom treba doista razvijati prijateljski odnosa. S njim je potrebno rasti, razvijati dublje razumijevanje, imati strpljenja, shvaćati, razvijati unutarnji stav osluškivanja i suosjećanja. Ako bismo nekom svome prijatelju pristupili tek tu i tamo i od njega zatražili samo brzu „informaciju“, zar ne bismo rekli da smo površni? Nadam se da ćeš i ti doživjeti Sveto pismo kao svog prijatelja u kojem do tebe na čudesan način može doprijeti Božji govor.
BTB,
don Damir
