Depresivni poremećaji svih razina su toliko ozbiljni i toliko prošireni da zauzimaju treće vodeće mjesto među najistaknutijim bolestima pa se već govori kako mogu pogoditi svakoga, a 2030. godine, nažalost, bit će na prvom mjestu od svih uzroka bolesti modernog čovječanstva. Sada se smatra kako je već pogođeno preko 350 milijuna osoba. Obolijevaju pojedinci, ali stradaju i njihove obitelji, prijatelji, ona utječe na radnu nesposobnost, vodi u teške tjelesne poremećaje... Smisao preventivnih aktivnosti je poučavati o depresiji jer se uspješno liječi kada se prepozna, a kada se ne liječi dovodi do velikih disfunkcija na svim planovima pa i do smrti oboljelog jer depresivne osobe često pronalaze suicidalni izlaz. U današnje vrijeme gotovo milijun ljudi godišnje počini suicid, a na svakog od njih čak do 20 ljudi pokuša suicid tijekom života. To su preozbiljne činjenice na koje se mora reagirati, kao profesionalac u zaštiti duševnog zdravlja, ali i kao svaki obični građanin.
Naziv „depresija” je zapravo zajednički nazivnik za psihički poremećaj, koji se prikazuje različito kod različitih osoba, no općenito se očituje sniženim raspoloženjem, gubitkom interesa, općim sniženjem energije, bezvoljnošću, poremećajem apetita (gubitkom ili prekomjernom žudnjom za slatkom hranom i onom bogatom ugljikohidratima) pa s tim u svezi i gubitkom ili povećanjem tjelesne težine, poremećajem spavanja, gubitkom koncentracije, osjećajem neodređene krivnje, osjećanjem manje vrijednosti, sniženjem samopoštovanja, gubitkom osjećaja zadovoljstva, sposobnosti za radovanje, osjećajem opće unutarnje praznine. Još uvijek se dvostruko više žena nego muškaraca javlja zbog te vrste problema.
Depresija dolazi u lakšem, srednjem i teškom stupnju. Osobe s teškoćom ustaju iz postelje, zapuštaju brigu o sebi i svom izgledu, o svom tijelu i duši, dotadašnja svakodnevica postaje im prenaporna, teško im je obavljati do tada uobičajene aktivnosti, radne obveze, izbjegavaju društvena okupljanja, tako da se postepeno dovode u izolaciju i produbljuju osjećaj usamljenosti. Pacijenti često kažu: „Doktorice, neugodno mi je priznati, ali nekako najviše volim kad sam sam... Znam da volim svoje unuke, ali više to ne osjećam. To je strašno. Što ako primijete?” ili „Svi su me zaboravili. Kao da sam izbrisan gumicom iz svog života... Postao sam svoja sjena, crna rupa u svemiru... Ujutro ne znam da l' da se umijem il' da se ubijem…”
Depresija nije tuga, mada je tuga često prati. Kao što se vrijeme u danu može promijeniti, tako i tuga dolazi i prolazi, uglavnom kao reakcija na neki gubitak, manji ili veći. Za razliku od tuge, depresija ne prolazi, već ostaje i kada tuga prođe. U zemljopisu se depresijom smatra uleknuće ispod razine mora, koje obično ispuni voda pa nastane jezero ili općenito, kao trajno sniženje ispod neke uobičajene razine. Slično je i s raspoloženjem. Uobičajeno, primjereno raspoloženje može malo oscilirati oko neke normale i dade se korigirati, no kod depresivnih osoba to nije moguće. Ne možemo ih nasmijati ni oraspoložiti, probuditi im nadu, pomaći ih s mjesta, potaći ih na aktivnost. Oni to jednostavno ne mogu. Ako im se govori „Moraš sam nešto učiniti!” ili „Hajde, pokreni se, kakav si to!?”, to nije moguće i još im pogoršava stanje i osjećaj krivnje koji i tako imaju. Jer oni jednostavno – ne mogu ništa. Kao što ne bismo mogli nekome reći „Hajde snizi svoj krvni tlak, nije dobro da ti je tako visok…”
Zašto se depresija događa nije u potpunosti otkriveno. Najbolji je odgovor sličan kao za dugotrajni negativni stres, tj. kako dolazi do međudjelovanja različitih uzroka, vanjskih i unutarnjih, koji zajednički dovedu organizam u poziciju da više nema snage ni kapaciteta za odgovor na zahtjeve koji mu se postavljaju. Dođe do poremećaja unutarnje ravnoteže.
Sadašnja znanost uočila je kako se ta ne-ravnoteža najviše očituje u mehanizmima kemijskih neuroprijenosnika informacija u mozgu (neurotransmiteri). Za neke od njih su svi čuli, kao što je npr. serotonin kojeg se naziva i „hormon sreće” ili drugi kao što je noradrenalin, pa i dopamin... U tom kontekstu se vodi i uobičajeno liječenje – lijekovima, takozvanim „antidepresivima”, koji zapravo pomažu organizmu vratiti se u svoju uobičajenu ravnotežu boljim iskorištenjem neurotransmitera. Također, kao i za druge duševne poremećaje, primjenjuju se i različite druge tehnike, na primjer psihoterapijske, među kojima sve veću ulogu ima i hagioterapija – liječenje svetim, molitvom i sakramentima, pa liječenje svjetlom, različitim tehnikama mijenjanja ponašanja (kognitivno bihevioralne) ili načina razmišljanja (neurolingvističko programiranje)...
Kao i u svemu, uvijek je bolje spriječiti nego liječiti, ako se ikako može. Prevencija podrazumijeva razumijevanje i znanje, a ono prije svega znači prepoznati rizične faktore i pokušati ih eliminirati, potom prepoznati prve znakove pojave bolesti i odmah intervenirati što je moguće prije. Prevencija, tj. sprječavanje, znači i borbu protiv stigme duševne bolesti, tj. protiv negativnog biljega koji u društvu još uvijek nosi sve što je u svezi s duševnim smetnjama, kao da su one sramotni izraz slabosti volje ili namjernog samooštećenja, mada dobro znamo da se radi o bolestima koje nisu ništa drukčije od npr. bolesti srca, želuca ili šećerne bolesti. A najvažnije je što dobro znamo kako se mogu liječiti. Samo je potrebno potražiti pomoć.
Liječenje započinje već i obiteljski liječnik, u općoj praksi, uz konzultaciju specijalista psihijatra. Ono je, nažalost, dugotrajno, jer se zapravo radi gotovo o kroničnim stanjima, ali je zato doista uspješno. Potrebno je neko kraće vrijeme da lijekovi počnu djelovati, ali tada svatko osjeti značajnu razliku, pokrene se, dobije volju i snagu za život i nadu kako će sve biti bolje. Ne treba ih se plašiti, ne izazivaju ovisnost niti smetnje u radu drugih organskih sustava. Može ih se prestati uzimati bez ikakvih posljedica, a ako odabrani nije djelotvoran, sigurno će drugi biti.
Zapravo, koliko god život u sadašnjem svijetu bio težak i stresan, ipak je i znatno bolji nego ranije. Ponekad to zaboravljamo. No, prije dvadeset godina psihijatar je doslovno imao tri lijeka za liječenje depresije, a danas ih ima na izbor više od trideset tri. Tada su možda i zahtjevi za kvalitetnijim svakodnevnim životom bili manji, a danas su veći. Svi žele da im bude još bolje nego što jest, a tako i treba biti. Zašto ne? Nekada nije bilo ni toliko drugih pomagala, pa je bilo puno više sijedih osoba bez zuba, a gle danas koliko dugo ljudi čuvaju mladenački izgled, bez bora i sjedina, pa i bez naočala... Zašto ne bi bili i zadovoljniji, smireniji, veseliji, produktivniji? Treba si pomoći na svaki način.
Prije svega treba prakticirati zdravi život, osvjetljavati svoje tijelo sa što više prirodnog svjetla, aktivirati mišiće u šetnjama, udisati svježi zrak, „zalijevati” organizam sa što više čiste vode, hraniti se zdravim biljkama, a najviše duhovnom hranom, koja zapravo liječi sve bolesti, pa i depresiju. Poticanje duhovnosti je najbolja prevencija i depresivnih poremećaja. Tu svatko doista može nešto učiniti i pomoći ublaženju globalne krize našega svijeta. Barem „tri puta dnevno” strelovito se pomoliti npr... za sve.
