U hebrejskome jeziku postoje dvije riječi za milosrđe: hesed i rahamim. Ova posljednja u svome korijenu označuje ljubav majke (rehem – majčina utroba). Upravo je duboko egzistencijalno iskustvo milosrđa Božjega Franju Asiškoga preporodilo, nanovo rodilo te je izgledao kao drugi čovjek. U ritiru u Reatinskoj dolini Franjo je iskusio ljepotu zagrljaja milosrdnoga Boga. Stoga ostatak svojega života nije činio drugo doli grlio sva stvorenja nježnošću Božjom.
Zanimljivo je kako je Franjo bio donekle blokiran u evangeliziranju dok se nije dogodio susret s milosrdnim Bogom u Poggio Bustoneu. Dr. Dalibor Renić s Filozofsko-teološkoga instituta Družbe Isusove u Zagrebu kaže: „Ključna riječ pontifikata pape Franje je evangelizacija, a razlog zašto ustrajava na milosrđu je to što je milosrđe glavno sredstvo evangelizacije.” Milosrđe kao glavno sredstvo evangelizacije! Asižanin je najkasnije u Poggio Bustoneu toga postao duboko svjestan!
„Božja ljubav”, kaže vlč. Winfried, „nakon istočnoga grijeha ne postoji za nas više u svojemu čistom obliku”, jer „sada vidimo u ogledalu, nejasno” (1 Kor 13,12), pa tako i Božju ljubav ne vidimo i ne doživljavamo više onom jasnoćom kojom smo ju gledali i doživljavali prije grijeha praroditelja. „Stoga Božja ljubav”, zaključuje Winfried, „postoji u ovome svijetu samo u obliku milosrđa.” A milosrđe je ljubav koja „zaboravlja i prašta zlo”, koja „sve ispričava, svemu se nada, sve podnosi” (usp. 1 Kor 13,5-7). Ljubav je nakon grijeha uvijek ljubav koja se grješniku, dužniku daje. Milosrđe je ona ljubav koja „ne traži svoje, ne razdražuje se”, koja „trske napuknute prelomiti ne će, stijenja što tek tinja ne će ugasiti”.
A. Tornielli u intervju-knjizi Božje je ime Milosrđe donosi jedan primjer koji je našao kod don Luigija Giussanija, a on ga je preuzeo iz romana Brucea Marshalla Svakomu jedan novčić: „Glavni lik knjige, opat Gaston, trebao je ispovjediti mladoga njemačkog vojnika. On je priznao svoju strast prema ženama i svoje brojne ljubavne avanture. Otac mu je rekao da se treba pokajati, o on će mu: Kako ću se pokajati? U tome sam uživao pa kada bih bio u prilici, opet bih to učinio. Kako da se pokajem? Onda je opatu Gastonu, koji je želio udijeliti odrješenje tomu pokorniku koji je već bio osuđen na smrt, sinula misao pa ga je upitao: Ma, je li ti žao što ti nije žao? Mladić je spontano odgovorio: Da, žao mi je što mi nije žao. To jest žao mi je što se ne kajem. To žaljenje malena je pukotina na vratima koja je omogućila odrješenje...” Eto, to je milosrđe! Ako je „pravda najmanja mjera ljubavi” (Pavao VI.), onda je milosrđe najveća mjera ljubavi.
Dominikanac Girolamo Savonarola tvrdi kako Božje milosrđe može biti veliko i malo. U tamnici je kratko pred smrt na lomači meditirao psalam 50. Miserere mei, Deus (Smiluj mi se, Bože) dirljivim riječima u kojima o tome govori: „Abyssus abyssum invocat. Bezdan doziva bezdan. Bezdan bijede doziva bezdan smilovanja. Bezdan grijeha doziva bezdan milosti. Veći je bezdan milosrđa negoli bezdan grijeha. Imaj smilovanja sa mnom, Gospodine, ali ne po milosrđu ljudskome, koje je maleno, nego po milosrđu svome koje je veliko, neizmjerno, neshvatljivo, koje sve grijehe beskrajno nadvisuje. Smiluj mi se, Bože, po velikom milosrđu svome po kojemu si toliko ljubio svijet da si za nj predao svoga Prvorođenca. Smiluj mi se, Bože, ali ne po svome malome milosrđu, koje je onda malo kada ljude tjelesno krijepiš i od tjelesnih jada oslobađaš. Ali tvoje milosrđe je onda veliko kada grijehe opraštaš.”
Sv. Lovro Brindiški u desetoj propovijedi u svojemu ciklusu propovijedi Mariale na temu himna „Veliča” kaže: „Marija veliča Boga s tri posebna naslova, naime, s njegove moći, njegove svetosti i njegova milosrđa. Preko tih triju titula doznajemo da Bog čini mnoga djela moći, svetosti i milosrđa.” Upravo izneseni primjer zorno pokazuje što su djela Božjega milosrđa.
