Blaženstva su, zapravo, uvod u Isusov Govor na gori (Mt 5-7), koji predstavlja srce evanđelja, jer pokazuje bitne oznake kraljevstva Božjeg, gdje vlada nova pravednost i novi duh koji Isus donosi. Ta Isusova novost još uvijek snažno odjekuje svijetom: „Nikad se, ni prije ni poslije, nije čuo neki proglas ovih dimenzija i s ovakvom apsurdnom snagom” (Augustin Augustinović).
Blaženstva nekima utopistička
Svaki čovjek po svojoj naravi teži za srećom, za blaženstvom. Za razliku od kneza ovog svijeta (Sotone), koji nudi čovjeku (lažnu) sreću u užitku (hedonizam), u novcu (materijalizam), u moći (slava), Knez mira (Isus) tvrdi da je najveća čovjekova sreća ulazak u Kraljevstvo Božje. Putovi koji vode do svetosti i kršćanske savršenosti jesu osam blaženstava (Mt 5,3-12), koja odgovaraju različitim aspektima našega života. Ova razna blaženstva ne pretpostavljaju, naime, različite vrste osoba, nego se uvijek radi o jednoj te istoj kategoriji, to jest o siromasima, samo što ih se promatra pod raznim vidovima i u raznim situacijama života. Prema tome, glavno blaženstvo jest prvo, a ostala su samo njegove varijante.
Blaženstvo, ovdje, znači sreću, i u isto vrijeme čestitanje na sreći. Isus proglašava siromašne sretnima i čestita im na tome. Sreća nije isto što i užitak. Užitak se sastoji u zadovoljenju neke pojedinačne i časovite želje, dok sreća znači najviše zadovoljenje cijeloga bića, i to potpuno. U blaženstvima Isus pokazuje gdje se nalazi ta najveća sreća i čestita onima koji se nalaze u tom stanju.
Ljudima „svjetovnog duha”, koji gledaju samo na zemlju, Isusova blaženstva su neprihvatljiva, utopistička, apsurdna, „luda”. Ipak, za one koji su duboko povezani s Isusom – po vjeri, nadi i ljubavi – blaženstva znače najviši domet ljudskoga duha i, usprkos ovom prividnom besmislu, ona su najstvarnija vizija rješenja ljudskih problema.
U Novom je zavjetu i Isusova Majka nazvana blaženom jer je povjerovala u anđelov navještaj (Lk 1,45) i jer je rodila Mesiju (Lk 1,48). Marija predstavlja i sve one još blaženije koji slušaju riječ Božju i čuvaju je (Lk 11,28) i sve one koji ne vidješe a vjeruju (Iv 20,29). Blažen je i Petar jer mu je Otac objavio Sina svoga (Mt 16,17). Blažene su i one oči koje su vidjele Isusa (Mt 13,16). Blaženi su i učenici koji budno očekuju Gospodinov povratak (Mt 24,46) služeći jedni drugima kroz cijelo to vrijeme (Iv 13,17).
Siromasima Bog jedino uporište
Tko su siromasi (duhom) kojima Isus čestita jer su baštinici najveće sreće – kraljevstva Božjeg?
Pogledajmo prvo Stari zavjet, na koga se pozivaju i Isus i apostoli i prva Crkva. Materijalno siromaštvo nikad se u Starom zavjetu nije smatralo nečim idealnim. Siromaštvo u sebi nije dobro nego zlo. Izraelci su često molili za umjereno uživanje u zemaljskim dobrima: Ne daj mi siromaštva ni bogatstva! Daj da uživam svoj komadić kruha! (Izr 30,8). Biblija kori i osuđuje siromahe koji su to postali svojom krivnjom, neradom i lijenošću, ali se zauzima za sve one koji su osiromašili zbog tuđe nepravde i pohlepe. Posebno proroci štite takve siromahe od bogataša. Oni napadaju i osuđuju nasilje i otimačinu, prijevare, tlačenje slabih i malenih, zloupotrebu vlasti i svaku nepravdu. Jedan od najglasnijih kritičara socijalne nepravde i branitelja siromaha jest prorok Amos (usp. Am 2,6-8; 4,1; 5,11). Također i mnogi psalmi govore o siromasima i štite ih od nepravde. (usp. Ps 34 i 37). Oslanjajući se na starozavjetne proroke i psalme, možemo reći da su „siromasi” ne samo obespravljeni i potlačeni ljudi, nego i oni koji traže Boga, koji se klanjaju Bogu, koji se oslanjaju samo na Boga kao svoga gospodara i spasitelja. U tome smislu prorok Jeremija naziva sebe siromahom (Jr 20,13). On je primjer čovjeka koji se potpuno oslonio na Boga i s njim se sprijateljio. Proroci, posebno za vrijeme babilonskog sužanjstva, navješćuju radosnu vijest oslobođenja za siromašne, potlačene i ožalošćene. Najavljuju dolazak Mesije koji će osloboditi potlačene, zarobljene, ožalošćene i siromašne.
Siromasi su, dakle, svjesni da se ne mogu osloniti na ljude nego samo na Boga. Bog im je jedini oslonac i uporište. Otvoreni su Bogu i njegovoj riječi. Uvijek su spremni vršiti njegovu volju i živjeti po njegovim zapovijedima. Ponizni su i jednostavni, poslušni i iskreni. Oni su, zapravo, istinski vjernici. Oni su sluge Jahvine i prijatelji Jahvini.
Prema tome, siromasi nisu prvenstveno ljudi u materijalnoj bijedi i oskudici, nego ljudi s dubokim i iskrenim vjerničkim stavom prema Bogu. Jahvini siromasi jesu ponizni, blagi i smireni (Sef 2,3), obdareni strahom Božjim (Sir 45,4). Bog ih ljubi i pomaže im (Iz 49,13). Oni predstavljaju prvine skromnog i čestitog naroda kojeg će Mesija otkupiti.
Isus, pravo oličenje siromaha
Dolaskom Isusa Krista za siromahe dolaze bolja vremena. Ostvaruju se obećanja da će siromasi jesti i nasititi se! (Ps 22,27). Upravo siromasima Mesija naviješta Radosnu vijest i poziva za stol Gospodnji: prosjake, sakate, slijepe i hrome. (Lk 14,21). Isus je prijatelj siromašnih od samog početka svoga djelovanja. Njegovo rođenje u jaslicama objavljeno je siromašnim pastirima koji su mu se prvi poklonili (Lk 2,8-13). On, koji je krotka i ponizna srca, poziva k sebi sve umorne i opterećene i daruje im mir i radost. Isus je, štoviše, sam živio i materijalno i duhovno siromaštvo: rodio se u štali i radio tesarske poslove i postao oličenje onog Jahvina siromaha koji se potpuno oslanja na Boga, kako je opisano u 34. i 37. psalmu. Nadalje, svoje učenike je izabrao uglavnom iz siromašnog kruga (ribari) i pozivao i na materijalno i duhovno siromaštvo. Tražio je od njih da se odreknu vremenitih dobara kako bi mogli primiti i posjedovati vječna dobra. Učio ih je da se zemaljskim dobrima pravilno služe, u slobodi i bez navezanosti, jer brzo prolazi obličje ovoga svijeta. Poticao je sve svoje učenike da budu pravi Jahvini siromasi, siromasi u Duhu. Jahvin siromah dobro zna da sam po sebi nema ništa, nego sve prima od Jahve: i život i hranu i spasenje. Zbog toga je siromah i ponizan i zahvalan. Nije poput farizeja u hramu koji se uzda u svoje zasluge i pravednost, nego poput carinika koji se uzda u Božje milosrđe i ponizno traži oproštenje od Boga (Lk 18,9-14). Siromasi u duhu su poput djece, poput malenih, kojima pripada Kraljevstvo Božje.
Siromah u duhu jest, zapravo, vjernik koji temeljito i potpuno obdržava prvu zapovijed Dekaloga: klanja se samo Bogu, njega traži, na njega se uvijek oslanja, njega ljubi svim srcem, svom dušom, svim umom i svom snagom. Njegovo je srce posve otvoreno za Boga i bližnjega.
Isus je pravo oličenje siromaha Jahvina, siromaha u duhu. Uz njega odmah dolazi njegova majka Marija. Ona je ponizna službenica Gospodnja, koja se posve oslanja na Boga, na njegovu riječ, na njegova obećanja. Marija i Isus jesu put koji vodi do Boga, odnosno Marija je put do Sina, a Sin je put do Oca, do Kraljevstva Božjeg. Sv. Franjo i sv. Klara iz Asiza približili su se Isusu i Mariji po svojem stavu prema evanđeoskom siromaštvu, po svojoj ljubavi prema siromašnom Isusu.
Isus nije došao na ovaj svijet da sruši nepravedne društvene strukture nekom revolucijom, ali je učinio za siromahe više od bilo koga drugog u našoj povijesti, jer je učio ljude da u siromahu gledaju otajstvo njegove prisutnosti. Krist, koji se poistovjetio sa siromasima, na Sudnjem danu će svečano reći: Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo, pripravljeno za vas od postanka svijeta! Jer ogladnjeh, i dadoste mi jesti; ožednjeh, i napojiste me; stranac bijah, i primiste me; gol, i zaogrnuste me; oboljeh, i pohodiste me; u tamnici bijah, i dođoste k meni! (Mt 25,34-36).
Siromaštvo u duhu je, dakle, krepost nužna za ulazak u Kraljevstvo: potrebno je imati dušu siromaha da se može ući u nebo.
fra Josip Ikić
