I bližnjega ljubiti znači imati udjela u Bogu. Ono što u drugima ljubimo, to je ono božansko u njima, a božansko je u nama ono čime ljubimo njega. A ono što drugi u nama ljube jest ono što imamo od Boga. Tako je svaka uzajamna ljubav jedan djelić Boga.
Svi koji se ljube daruju sebi jedan dar koji je najintimnija stvarnost Božja. Kad bi Bog bio samo jedinstvo, bio bi savršeno sam, bez generacije i zbog toga Bog bez ljubavi, neplodan Bog. On je, međutim, jedinstvo u dijeljenju. Svako dijeljenje i svako mnoštvo u stvorenju dolazi iz njega. I svaka individualnost i svako jedinstvo u stvarima dolazi iz njega. Ljudska ljubav i sjedinjenje je slika jedinstva Božjega. I sjedinjenje svih nas s Kristom jest sudjelovanje u jedinstvu Trojstva. Sveti Duh je ljubav dviju božanskih osoba, nadahnuće je, dah i poljubac. Božji govor je Riječ, a Duh Sveti je uzdah, jecanje, pjesma ljubavi uz kolijevku. Sin je predodžba i izraz Oca, dijalog Boga, a Duh Sveti je jecaj dvoje zaljubljenih. Ovo je dogma ljubavi, dogma Presvetog Trojstva, da Bog nije jedno nego zajednica. Ignacije Lojolski bio je svaki put do suza ganut kad bi na rimskim ulicama vidio nešto trojstveno: tri goluba, tri muškarca, tri zvijezde na nebu, troje djece u igri, sve zato što ga je to podsjećalo na ljubavnu tajnu Trojstva. I svaka ljudska obitelj – otac, majka i dijete –slika je i prilika Trojstva. I priroda je također trojstvo jer sve što živi sjedinjuje se s nekim drugim da bi proizvelo treće. Bog je tri i jedan, ali njegov broj ne odgovara našemu sustavu brojanja, nego je beskrajno jedan i beskrajno tri i u njemu svi brojevi i sva jedinstva imaju mjesta. Bog stoji iznad svih brojeva, a njegovo ime (Riječ) stoji iznad svih imena. Sve druge riječi i sva druga imena znakovi su i simboli stvari kojima se one nazivaju. Ali Beskrajna Riječ je znak i simbol Beskrajnoga. Ona je beskrajno ime jedne beskrajne realnosti, a ime je ta ista realnost. Kad Bog govori o sebi, kaže „onaj koji jesam”, a to treba značiti: onaj čija je egzistencija uključena u njegovo ime. Ili onaj koji nema imena, nego jest. Ili onaj čije je ime stvarnost. To je ime koje je Otac dao Sinu: „ime nad svim imenima”, kako Pavao piše, jedno ime koje stoji iznad svakog našeg znanja o značenju riječi i jezikoslovlja. „Ovo je ime slavno i strašno: Gospodine, Bože moj” (Pnz 28,58). Ernesto Cardenal
