Na svom Facebook profilu fra Ivan Lotar objavio je promišljanje o sakramentu potvrde i tužnoj slici praznih klupa koje su prije primanja sakramenta Potvrde popunjavali krizmanici.
Njegovo promišljanje donosimo u cijelosti.
Kojim putem kročiti prema Istini do Života?
Vazmeno vrijeme u kojemu se nalazimo trudi se pripraviti nas za jedan veliki blagdan – blagdan Pedesetnice ili Duhova. Veliki je to dan rođendana Crkve. Ipak, mi kao Crkva, već pozamašno iskusna, uvijek se iznova pitamo pitanje u naslovu ovoga Uvodnika: Kojim putem kročiti prema istini do života?
Iza nas je slavlje Svete Potvrde u našim Župama: Sv. Antuna i Sv. Maksimilijana. Vjernici su malo do nikako upoznati s problematikom krizmanika i Krizme kao društveno-crkvenoga fenomena, pa mi dopustite rasvijetliti vam, u nekoliko rečenica, ovu stvarnost – jer vas/nas se svih itekako tiče; mi smo Crkva, zajednica odgovornih jedni za druge. Naše dvije Župe broje zajedno u prosjeku, svake godine između 150 i 200 krizmanika, učenika/ca osmoga razreda osnovne škole koji su navršili 14 ili 15 godina života. Većina pripada osnovnim školama koje su manje od kilometra zračne udaljenosti od naše Bazilike. Jedan dio pohađa privatne škole ili boravi u institucijama.
Probudimo se i shvatimo da Potvrda nije „za obaviti“.
Veliki dio njih (80%), kada započnemo s katehezom u listopadu, ne zna kako ispravno ući u crkvu, niti se prekrižiti, a dobar dio njih ne zna niti osnovne molitve. S time mi započinjemo godinu priprave za podjelu sakramenta Svete Potvrde.
Sakrament Svete Potvrde nema za cilj „krpanje duhovnih rupa“ s kojima su djeca dovedena, a mnoga možda i natjerana na primanje sakramenta, nego je cilj sakramenta „ispuna“, „dopuna“ i dovršetak djelovanja Duha Svetoga.
Činjenica da su (možda – jer za to nemamo potvrdu) djeca natjerana primiti sakrament, dovodi u pitanje i njegovu valjanost. Nije ovo lamentacija niti kukanje (Papa Franjo je zabranio kukati!), nego jednostavno uvid u „stanje na terenu“. Neprimjereno bi bilo napisati da smo se mi fratri na ovakvo stanje stvari naviknuli jer bi to značilo da nas nije briga. Ne možete se naviknuti na činjenicu da tijekom cijele pastoralne godine trojica vrhunskih svećenika i kateheta uz suradnju prekrasnih i zauzetih vjernika laika, fratara ovoga Samostana – od kojih ne možete izdvojiti boljega propovjednika (ostavimo lažnu skromnost sastrane na sekundu), zborovi, čitači i drugi zauzeti vjernici laici naših Župa – svi ulažu svoj maksimum i „plešu na trepavicama“ za njih, a da nas nedjelju nakon krizme zateknu prazna krizmanička mjesta u Bazilici.
Što se dogodi?
Na to pitanje doista nemam pametan niti cjelovit odgovor. Ne mogu pobjeći od činjenice da krizmanici čiji roditelji dolaze na svete mise i pobožnosti, u čijim se domovima moli, gdje se čita Riječ Božja i o Bogu raspravlja te razgovara odudaraju od cijele generacije. Oni su manjina, ali predivna i iznimo utješna manjina.
Mi možemo i trebamo – i to doista odgovorno tvrdim; i činimo – nadograđivati. Ali što ćete nado-graditi, kada ni na čemu nije ništa ni sa-građeno?
Nije rješenje i neće nikada biti, nekome „braniti“ krizmu, od toga nema ništa. Jedino svjedočanstvom, ljubavlju, upozoravanjem, opomenom i strpljivošću možemo oduševiti našu djecu za Isusa. Ne možemo očekivati od njih da budu naivčine koji „rade ono što im se kaže“, nadam se da ih tako ne odgajate jer je to iznimno opasno. Oni razmišljaju, osjećaju, gledaju, prate i nasljeduju nas odrasle. I kakvi su oni, takvi smo i mi – i obratno. Probudimo se i shvatimo da Potvrda nije „za obaviti“. Kao što apeliram svake godine: ako mislite obavljati, nemojte; sakrament nije propisan civilnim zakonom. No, ako se odlučite djecu krstiti, pred Bogom i Crkvom (zajednicom vjernika) ste preuzeli obvezu koju ste dužni izvršiti!
Neka nam rečenica iz naslova zaista bude poticaj, a vazmeno vrijeme priprave za Duhove poticaj na autentično življenje naše vjere!
