Bilo je to jedno od mnogih Marijinih ukazanja trima učenicama u tamošnjoj katoličkoj školi, a sve je započelo u studenom 1981. godine. Poruke ljubavi s uputama kako živjeti bolje, kako se brinuti jedni o drugima i kako djelotvornije moliti i opraštati, koje je slala trima vidjelicama, zamijenila su apokaliptična upozorenja da će mržnja i sklonost grijehu gurnuti Ruandu i cijeli svijet u mračni ponor. Upravo je proročanstvo o genocidu jedan od glavnih razloga zašto je Katolička Crkva posvetila toliku pozornost ukazanjima iz Kibeha.
Viđenja triju vidjelica - autentična
Nakon dugoga i opsežnoga biskupijskoga procesa te rada teološke i medicinske komisije potvrđena je autentičnost viđenja triju vidjelica Alphonsine Mumureke, Nathalie Mukamazimpake i Marie Claire Mukangango te je Kibeho i Sveta Stolica 2001. godine potvrdila kao mjesto nadnaravnih događaja, mjesto u kojem su tri tinejdžerice doživjele blizinu Blažene Djevice Marije. Tako se Ruanda sa svojom Majkom Riječi (Nyina wa Jambo), kako se predstavljala vidjelicama, pridružila Lurdu, Fatimi i Guadalupeu, rijetkim mjestima koje je priznala Sveta Stolica. To je posljednje mjesto ukazanja Blažene Djevice Marije koje je Crkva priznala, a to svetište Gospe od Žalosti jedino je mjesto ukazanja na afričkom kontinentu.
»Da, Djevica Marija ukazala se u Kibehu 28. studenoga 1981. i u mjesecima koji su uslijedili. Postoji više razloga za vjerovanje u ta ukazanja od onih koji ih poriču«, te su riječi iz izvještaja biskupa Augustina Misage iz biskupije Gikongoro dale za pravo vidjelicama koje su u više ukazanja primale poruke. Sve što su rekle ili učinile tijekom ukazanja početkom osamdesetih, prema izvještaju koji je potvrdila Sveta Stolica, nije bilo u suprotnosti s kršćanskom vjerom i moralom, a njihova je poruka u skladu sa Svetim pismom i živom predajom Crkve. Iako je Crkva priznala ukazanja u Kibehu, nije riječ o vjerskoj istini koju prati nepogrješivost u naučavanju, nego je odluka donesena na temelju pomnoga istraživanja vjerojatnosti ukazanja i svaki je katolik slobodan u to vjerovati ili ne.
Prvo ukazanje povezano je uz Alphonsine Mumureke, djevojčicu koja je iz maloga mjesta Zazija stigla u Kibeho u srednju školu u katolički internat koji su vodile redovnice, gdje je živjela sa 120 djevojaka. Na početku nitko nije vjerovao svjedočanstvima o ukazanjima te 16-godišnjakinje - jer nije imala baš ni jednu osobinu koja bi opravdala taj nebeski posjet: nije bila darovita učenica ni posebno pobožna, bila je priprosta seljanka čiji su se roditelji rastali, što je u Ruandi u to vrijeme bilo doista neuobičajeno.
Gospa okupana svjetlošću
Te subote 28. studenoga 1981. - kako prenosi događaje vidjelica u knjizi »Gospa Kibeška« Immaculee Ilibagiza i Stevea Erwina, što je temelj za ovaj prikaz - Alphonsine je bila podijeljenih osjećaja: bila je izvan sebe od sreće, ali istodobno je osjećala veliki strah, a sve je to pripisivala ispitu. No u vrijeme objeda pri posluživanju hrane čula je kako netko iz hodnika zove njezin glas. Dok se približavala predvorju, hodala je čudno i polako gubila kontrolu nad svojim tijelom, a žamor čavrljanja djevojaka zamijenio je nježan glas koji je rekao: »Dijete moje«, na što je ona nakon kratkoga oklijevanja otpozdravila. Tada je ponovno čula isti pozdrav i iz oblaka je izišla najljepša žena koju je u životu vidjela. Kada je kasnije prepričavala prijateljicama kako je izgledala Blažena Djevica Marija, kazala je: »Uvijek je okupana svjetlošću i na sebi ima haljinu koju su sigurno napravili anđeli jer nema ni jednoga šava. Koža joj je kao uglačana slonovača, ali nije bijela kao na slikama. Nije ni crna. Nije ni crna ni bijela.«
U tom prvom ukazanju Marija joj se predstavila kao Majka Riječi te je od Alphonsine zatražila da se učlani u Marijinu legiju. A onda je djevojčica svjedočila Djevičinu povratku u raj. Za vrijeme ukazanja nije bila svjesna svoje okoline pa je pri povratku u realnost postala svjesna pogleda njezinih kolegica uprtih u nju. I dok je iscrpljena, ali s velikom radošću u srcu, ležala na podu, nije mogla ne podijeliti tu važnu vijest sa svima. Uslijedila su potom ispitivanja ravnateljice škole, ali i česta zadirkivanja njezinih kolegica koje su ukazanje tumačile kao Alphonsineinu fantaziju kojom pokušava zadobiti suosjećanje profesora jer su se bližili ispiti. Pokazala se na tom primjeru ljudska zloba do neslućenih razmjera, a sa svakim novim ukazanjem - koja su uslijedila u spavaonici internata, obično subotom, pred svim učenicama i redovnicama - vrijeđanje i dobacivanje, ali su i ozljeđivanja bila izraženija.
Poziv na obraćenje i molitvu jedna je od poruka koje je primila Alphonsine, a prema njezinu prenošenju Gospinih riječi svijet pun mržnje i grijeha može se očistiti obraćanjem srca Isusu i molitvom krunice koja potiče da se tim najmoćnijim sredstvom primi Božja ljubav.
Patnju prihvatiti sa strpljenjem
Nathalie Mukamazimpaka bila je najbolji izbor za drugu vidjelicu, jer ako je netko mogao raspršiti sumnje u Alphonsineine tvrdnje o ukazanjima Blažene Djevice Marije, onda je to bila ta 17-godišnja pobožna djevojka koja je potjecala iz velike katoličke obitelji. Prvo ukazanje doživjela je 12. siječnja 1982., oko 19 sati navečer, nakon večere kada je odlučila otići u kapelu na molitvu, ali napad vrtoglavice koji je dobila promijenio joj je planove pa je završila u spavaonici, gdje je molila krunicu s kolegicama. Tijekom moljenja obuzeo ju je strah, počele su joj se tresti ruke i kada je htjela zatražiti pomoć, shvatila je da se našla u potpunom mraku. Kada je ponovno otvorila oči, opazila je da više nije u spavaonici, nego na livadi punoj cvijeća. Ona u prvom ukazanju nije vidjela Blaženu Djevicu Mariju, samo je čula glas koji je izrazio žalost: »Ljudi su se udaljili od Boga i od ljubavi moga sina Isusa.« Primila je od Gospe zadaću: »Patnju koju ti pošaljem moraš prihvatiti s radošću, ljubavlju i strpljenjem. U raj se ne ulazi bez patnje.«
Glas o svim tim nadnaravnim događanjima pokrenuo je velika hodočašća u Kibeho jer svi su htjeli čuti riječi Blažene Djevice Marija pa su žurili jer nisu znali kada bi ukazanja mogla prestati. Čelnici Katoličke Crkve s oprezom su pratili ta događanja, ali kako je to mjesto obnavljalo vjeru nebrojenih tisuća kršćana, davalo novu snagu svećeništvu i malo mjesto pretvorilo u veliko okupljalište, potkraj 1982. godine mjesni je biskup dopustio javno štovanje u Kibehu, ne ulazeći u autentičnost ukazanja, za što je trebalo čekati još punih dvadeset godina.
U godinama nakon prvih ukazanja pokrenuta je velika duhovna revolucija, iako u porukama Blažene Djevice Marije nije bilo ničega novoga: volite jedni druge, imajte vjeru u Boga… Treba se moliti kako bi se pronašla utjeha i dopuštenje da Marija vodi do milosrdne ljubavi svoga Sina.
Neki su ukazanja povezali i uz praksu koja je godinu prije prvoga ukazanja bila posebno bolna za katolike u Ruandi, a riječ je o uništavanju kipova Blažene Djevice Marije po cijeloj zemlji. Njezine je štovatelje to uznemirilo: stotine Marijinih kipova bilo je potpuno uništeno, a nitko nije znao tko je to učinio i zašto. Proširile su se glasine o tome da svećenici kriju zlato u kipovima pa da su to neki uništavali u potrazi za blagom, a drugi tvrde da je za ta nedjela odgovorna jedna ekstremistička protestantska skupina.
Krunica od sedam žalosti
Ni ukazanje drugoj učenici nije nekima iz internata bila dovoljna potvrda pa su pojedinci njihova ponašanja karakterizirali »zločestim planom«, nazivajući ih »lažnim vidjelicama«, a u tom su otišli toliko daleko da su se požalili i tadašnjem mjesnom biskupu. Među tim djevojčicama najglasnija je bila Marie Claire Mukangango. No da bi počela blagonaklono gledati na svoje kolegice, bilo je potrebno čudo. Drugoga dana ožujka 1982. Marie Claire pratila je Nathalie na putu u kapelicu očekujući ukazanje, a onda se onesvijestila i osjetila da stoji ispod neba duginih boja, vidjela je prizor koji ne zaboravlja. Čula je blagi glas koji ju je zazvao po prezimenu Mukangango, a potom ju je pozvao da otpjeva pjesmu s riječima koje je Isus izgovorio u govoru na gori: »Blago progonjenima zbog pravednosti, njihovo je kraljevstvo nebesko.« Te su riječi posramile Marie Claire jer su opisivale njezino ponašanje prema prvim dvjema vidjelicama, a svoje je prvo ukazanje doživjela upravo s jednom od njih. Tako je od najžešće protivnice postala jedna od vidjelica.
Blažena Djevica Marija imala je i posebnu poruku za treću vidjelicu, nju je odabrala da nauči svijet moliti krunicu od sedam žalosti. Povjerila joj je to poslanje riječima: »Došla sam podsjetiti svijet, a posebno vas u Ruandi, zemlji u kojoj još mogu pronaći skromnih duša i ljudi kojima nije stalo do novca i bogatstva, da sluša moje riječi otvorena srca. Molite moju krunicu od sedam žalosti za pokoru.« Riječ je o staroj pobožnosti iz srednjega vijeka, koja je nakon ukazanja u Kibehu ponovno postala aktualna, ali kako je kasnije objavila Crkva, ta krunica ne zamjenjuje molitvu redovite krunice, nego je jedna od mnogih vježba pobožnosti.
U jednom od svojih ukazanja Gospa je dala savjet da se krunica od sedam žalosti moli posebice utorkom i petkom jer se u utorak Marija prvi put ukazala Marie Claire, a u petak je Isus pribijen na križ. Obećala je da će se po toj molitvi dobiti Božji oprost i oslobođenje duše te mudrost i snaga za promjenu nutarnjih mana i karakternih slabosti koje sprječavaju čovjeka da uživa u radosnu životu kakav mu je Bog namijenio.
Još je jedna posebnost vezana uz ukazanja u Kibehu: sve su tri vidjelice tvrdile da su doživjele mistična putovanja s Blaženom Djevicom Marijom, putovanja kroz vrijeme i prostor koje su shvatile kao nevjerojatan dar, a imale su priliku vidjeti raj i pakao.
»Kibeška je Gospa zvijezda vodilja koja nam daje nadu, svjetlo cijeloj Africi i svijetu«, tako biskup Misaga sažima poruku ukazanja kojima je cilj bio podsjetiti na ljubav Blažene Djevice Marije koja dovodi bliže Isusu. Zato nije ni neobično da je Kibeho kao mjesto ukazanja postalo okupljalište stotina tisuća hodočasnika iz cijele Afrike.
