Tek bi križ bio da nisam upoznala Isusa

Moje upoznavanje s vjerom počelo je  još od malih nogu, jer sam rođena u katoličkoj obitelji, a i pohađala sam katolički vrtić gdje su me odgajale časne sestre.

Kao djevojčica uvijek sam se oblačila u haljinu koju mi je baka sašila i govorila da ću kad odrastem biti časna sestra.Redovito sam nedjeljom išla na svetu misu, no misu i Boga sam doživljavala više kao nešto što se mora, ne razmišljavši mnogo o pravom dubljem smislu euharistije. Moje  su molitve bile površne, nikad nisam razgovarala s Bogom, nego sam molitve „blebetala“.

Kako sam odrastala, sve sam se više udaljavala od Boga. S pubertetom je došlo moje potpuno udaljavanje, kada sam se protivila ići u crkvu i često se oko toga svađala s roditeljima. Ja sam oduvijek vjerovala u Boga, ali sam mislila da ne moram ići u crkvu da bih bila vjernica. Toliko krivo. Izbjegavati biti s Isusom, izbjegavati slaviti ga, izbjegavati primiti njegovo tijelo. Nisam bila svjesna veličine toga sakramenta. Jednostvno bih došla u crkvu i čekala da misa završi. S vremenom su me roditelji prestali prisiljavati.

Nakon završetka srednje škole, upisala sam fakultet u Zagrebu. Na prvoj godini fakulteta imali smo anatomiju, najteži predmet za koji treba jako mnogo žrtve, učenja i rada. Predmet se nije smio prenositi, a ja nisam htjela biti razočarenje svojim roditeljima koji se toliko žrtvuju i odriču  za mene i moj studij u drugom gradu, tako da je anatomija morala biti položena na jesenskom roku. Učila sam za taj ispit i vikend prije ispita sam se dosjetila da bih se mogla pomoliti za prolaz. Našla sam najbližu crkvu, a to je bila crkva Majke Božje Lurdske i otišla sam tamo na sv. misu. U crkvi sam odmah odabrala red s klupama ispred Marijina kipa. Molila sam i  rekla Majci da ako položim tu anatomiju, da ću svake nedjelje ići na misu.

I tako je i bilo, anatomiju sam položila i ja sam krenila svake nedjelje posjećivati crkvu kako sam i obećala, uvijek u redu ispred Marijina kipa. Studiranje u Zagrebu podrazumijevalo je  preseljenje, samostalan život i odgovornost. Kako sam ja odrasla u velikoj obitelji, uvijek okružena ljudima, uvijek sam imala kome otići, samoća mi je jako teško pala. U Zagrebu sam upoznala mnogo prijatelja. Uvijek sam bila okružena ljudima, uvijek sam bila nasmijana, zezala se, no u sebi sam osjećala jednu veliku prazninu. Znala sam da će na kraju dana svatko od njih otići svojim kućama, svojim obiteljima, a ja ću se vratiti natrag u prazan stan i svoju samoću. Nedjelja je u mojoj obitelji bila svetinja i nedjeljom smo svi zajedno ručali, a ja sam sada sjedila sama za stolom.

Počela sam izbjegavati biti doma. Po cijele dane sam bila negdje samo da se ne moram suočiti sa samom sobom. U samoći su mi se javljale crne misli, mislila sam pa kao da bi itko i primijetio da te nema, svatko ima svoj život. Nitko te ne treba,vidiš da te i vlastiti roditelji ne trebaju, samo si im teret. Nemaš nikoga, nemaš kome otići, svima si samo razonoda. Razmišljala sam o samoubojstvu. Ujutro mi se nije dalo dići iz kreveta. Nije mi se dalo niti jesti. Nije mi se dalo živjeti. Osjećala sam se kao da ništa i nikoga nemam. Kao da je moj život bezvrijedan i besmislen. Oduvijek sam mrzila cigarete, sada sam počela i pušiti, jer me to „smiruje“. Ja kojoj su cigarete smrdjele, koja je izbjegavala prostorije gdje se puši, koja nikad nije pušila sam sada živjela na cigaretama i kavi.

Depresija je polako jela i moje tijelo, svi su primijetili da sam smršavila, svi su se čudili što pušim, ali i dalje nitko nije vidio što se uistinu događalo, jer sam ja jako dobro skrivala sve što me tištilo. Počela sam svaki vikend izlaziti, počela sam i pušiti travu, jer dok sam bila u društvu pripita ili napušena, barem na par sati nisam osjećala usamljenost. Kada bih se sutradan otrijeznila sve bi bilo još gore, bila bih još praznija i usamljenija. Nitko oko mene to nije primjećivao, čak ni moji roditelji što je mene još više frustriralo, jer sam vidjela da me zapravo nitko ne poznaje, nikome nije dovoljno stalo. Svi su vidjeli moj lažni osmijeh, a nitko moju patnju.

Unatoč svemu, zbog svog obećanja sam i dalje išla nedjeljom na misu, a kako je bilo vrijeme korizme odlučila sam svakoga petka postiti o kruhu i vodi i ići na sv. misu. Praznina u meni je rasla, osjećala sam da sam dotakla dno. Htjela sam sve izbaciti iz sebe, ali nikako nisam mogla plakati, pokušavala sam se natjerati, ali suze nikako nisam mogla istjerati na oči. A i kako da isplačem prazninu?! Mislila sam: Bože moj, pa zašto si ti mene ostavio? Bog je čuo moj vapaj.

Moj otac poslovno jako rijetko dolazi u Zagreb, a  i kada dođe tu se zadrži vrlo kratko. Toga dana moj je otac došao kod mene u Zagreb i ja sam nam pripremila ručak. Dok smo ručali zazvonio mu je telefon, to je bila ujna koja je nazvala da pita hoće li moja majka ići u Tabor da imaju slobodno mjesto na što je moj tata odgovorio da neće. Kada  sam to čula bez razmišljanja sam rekla da ću ja ići umjesto nje. I tako sam došla na Tabor, a ostalo je povijest. Ništa nije bila slučajnost. Zagreb, usamljenost, depresija, moj poziv u pomoć, sve je bilo s  razlogom. Moj otac je tada bio tu da bi ujna nazvala i da bih ja otišla u Tabor i upoznala se s Isusom.

Petkom na Taboru je polaganje ruku. Kada me Isus dotaknio po rukama svećenika ja sam samo počela nekontrolirano plakati. Ja za koju su suze bile slabost, koja godinama nije plakala sada je plakala pred punom dvoranom ljudi. Taj dodir je bio tako blag. Oči su prozor u svijet, a moje su prozori bili prljavi, mutni. Te su suze oprale moje prozore i ja sam sada vidjela čisto. Odjednom sam postala bogata, jer sam počela cijeniti prave vrijednosti. Zdrava sam, imam krov nad glavom, toplu postelju, nisam gladna, nisam žedna, imam prekrasnu obitelj, prijatelje, imala sam prekrasno djetinjstvo, toliko sam bogata.

Zavolila sam svetu misu koja mi sad prebrzo prođe. Odjednom je moje srce postalo meko. Bog mi je dao nove oči, počela sam primjećivati ljepotu oko sebe i Isusa u drugim ljudima. Prestala sam osuđivati, jer sam znala da iza svega lošeg u nekom čovjeku stoji nedostatak ljubavi. Dobila sam nove uši da čujem kada me zove, kada sam nekome  potrebna. Dobila sam nove ruke koje se više nisu gadile dodirnuti bolesnika. Dobila sam novo srce koje postalo osjeljivo na patnju drugih.  Kolike mi je milosti Bog podario, a ja sam bila slijepa za njih. Odjednom sam se osjećala vrijednom, voljenom, jer baš me briga i da me cijeli svijet mrzi kad ja imam moga Isusa koji me voli. Moje srce je bilo ispunjeno. Ja sam bila toliko sretna da sam htjela trčati od osobe do osobe i svima govoriti da nemaju razloga za tugu, jer Isus je živ. Bog je živ! Htjela sam da svi osjete tu njegovu ljubav, blizinu, prijateljstvo. Više nisam bila sama.

Od toga susreta sa živim Isusom počelo je moje prijateljstvo s njim. Ja s njim pričam kada sam tužna, kada sam sretna, pričam mu viceve, svjesna sam njegove stalne prisutnosti. Isus je postao moj najbolji prijatelj. Više nisam sama. Nikada nisam niti bila, samo sam sada svjesna toga. Jedne me oči uvijek prate i bdiju nada mnom. Da se danas upisujem u leksikon što smo običavali raditi u osnovnoj školi, ja bih sigurno u rubriku najbolji prijatelj napisala Isus, jer on to uistinu jest. Moj spasitelj, moja utjeha, moje sigurno utočiste, moja nada, moja ljubav, moj Bog i sve moje.

Zadnji dan na Taboru je bila Cvjetnica. Korizma je vrijeme zbližavanja s Bogom i obraćenja i te korizme se dogodilo i to da sam se ja obratila i povjerovala Evanđelju. Vjerujem da mi je Majčica izmolila obraćenje. Isus je ispunio svaku moju prazninu. Danas sam zahvalna na samoći, na svakom svojem križu, jer da tih križeva nije bilo ja nikada ne bih upoznala Isusa. Koliki bi to tek križ bio. Svjedočanstvo želim završiti citatom pape Ivana Pavla II. „Ne bojte se! Krist zna što je u čovjeku, samo on to zna.“ Neka ovo moje svjedočanstvo bude sjeme i padne na plodno tlo u nečijem srcu. Rijeke žive vode potecite, neka duh se razlije, svakom žednom srcu donesite, Božju ljubav zauvijek.

Ana|Duhos