U prigodnoj homiliji preč. Lesičar između ostalog je kazao: Nalazimo se u korizmenom vremenu odricanja, posta, pokora i molitve. Odlike koje su resile Josipa su skromnost, poniznost, radost i jednostavnost. Kada gledamo na krepost poniznosti, to je krepost koja omogućuje da sebe istinski spoznamo u svom odnosu prema Bogu i prema braći ljudima. Poniznost je krasila svetog Josipa, koji je bio svjestan svoje malenosti, što se otkriva u njegovu potpunom izvršavanju Božje volje. Poziv je to i nama da i mi poput njega budemo ponizni i potpuno odani Bogu. Sveti Josip je sretan čovjek zato što je slobodan, a biti slobodan znači biti sretan. U duši često čuvamo žaljenje zbog propuštenih prilika. To je osobina grešnika navezanih na zemaljske užitke. Sveti Josip uzor je jednostavne radosti koja znači prihvatiti Božji dar ovdje i sada. Sveti se Josip nikada nije žalio već je svoje pouzdanje stavljao u Božje ruke. Svojim odricanjem od svjetovnih vrijednosti Josip nas uči da se neke stvari ne mogu posjedovati na silu nego se primaju kao Božji dar. U ovom vremenu Korizme pozvani smo na poniznost, odricanje i jednostavnost, što nam potvrđuje primjer života svetog Josipa. I zato molimo: Sveti Josipe otkrij nam tajne svoga srca, kako biti sretan i ponizan, zaključio je propovjednik.
Pri kraju misnog slavlja svoju je vjeru u Boga i moćan zagovor svetog Josipa posvjedočila Mihaela Martinjak, majka desetogodišnjeg Tea Josipa, izliječenog od zloćudne bolesti akutna limfoblastična leukemija. Tom prigodom gospođa Mihaela kazala je:
Bilo je vrijeme korone. Svaki dan smo u obitelji, zbog nemogućnosti odlaska u crkvu, pratili misu preko Laudato televizije iz Nacionalnog svetišta sv. Josipa u Karlovcu. Teo Josip tada je izrazio želju da bi htio posjetiti svetište sv. Josipa. Već tada je sv. Josip kucao na naša vrata, ali ga ja nisam čula.
Početkom 2021. godine, koja je bila posvećena sv. Josipu, Teo Josip se naglo razbolio i u KBC-u na Rebru u Zagrebu ustanovljena mu je. Bio je to šok za cijelu obitelj. Teo Josip je odmah morao ostati u bolnici.
Drugi dan bio je početak korizme, čista srijeda. Prve moje misli bile su usmjerene prema Bogu kojem sam rekla: „Bože, Tvoj plan ne znam, ali ga želim slijediti.“ Kada sam bila na razgovoru kod glavnog hematologa prof. Bilića, slušala sam ga gotovo bez riječi. Zadnje riječi koje mi je rekao bile su: „Predajte sve Bogu i molite se.“
Tada sam shvatila da smo još jači. Kako su mi misli bile okrenute molitvi, sjetila sam se da je Teo Josip izrazio želju da želi doći do sv. Josipa. Pronašla sam broj svetišta, nazvala, javio mi se mons. Sente. Znam da sam govorila drhtavim glasom i, ako se dobro sjećam, moleći ga upitala sam ga bi li došao kod Tea Josipa u bolnicu. Mons. Sente me jedan dan nazvao i rekao da će doći. Bila je večer i bilo je jako teško ući u bolnicu zbog korone, pogotovo na odjel dječje hematologije. Međutim, zamolila sam jednu medicinsku sestru da se prošećem s Teom do glavnih vrata, da će nas posjetiti mons. Sente kako bi Teo dobio blagoslov. Nekako smo uspjeli doći i pomolili se, Teo je bio jako uplašen zbog cjelokupne situacije.
Odmah sam se nakon blagoslova bolje osjećala i vjerovala da će sv. Josip Tea primiti za ruku i zagovarati pred Isusom. Cijelu korizmu mons. Sente prikazivao je mise za ozdravljenje Tea Josipa. Teo i ja smo također preko mobitela u bolnici pratili misu iz svetišta i molili. Na blagdan sv. Josipa 19. ožujka bila sam u bolnici kao i obično, i s Teom sam se dogovorila da ću otići na misu. S cijelom sam obitelji navečer otišla u Karlovac. Tea sam teško ostavljala. Od jutra do navečer bila sam s njim, ali nešto me gurnulo da idem.
Kada smo došli, bila je velika gužva i nismo mogli ući u crkvu. Na kraju smo uspjeli i kad je misa završila, Teo mi je poslao poruku: „Mama, vidim vas, gledao sam misu.“ Imala sam snažan osjećaj da je sv. Josip prigrlio Tea i da je njegov velik zagovornik kod Isusa. Sv. Josip, naša Majka i Isus čuvali su i primili Tea. Vjerovala sam bez previše preispitivanja da je veliki Božji plan u vezi Tea.
Uzela sam kip sv. Josipa i odnijela ga na dječju hematologiju, predala ga prof. Biliću da sv. Josip, naša Majka i Isus ne napuštaju tu dječicu na odjelu jer je uistinu bilo jako teško. Pred sam Uskrs, Teo je bio pušten kući. Kako nismo smjeli nikamo, morali smo se čuvati. Sestra i ja stale smo s Teom kratko u svetištu Majke Božje Remetske i pomolile se. Krenuo je drugi dio protokola koji je uistinu Teo snažno prihvatio i svaki smo dan putovali u Zagreb. Morali smo se čuvati, nije bilo lako, ali smo bili strpljivi. Daljnje kemoterapije Teo je primao u bolnici. Bili su to naši najteži trenuci. Tada smo najdulje bili u bolnici. Kada je bio sv. Nikola, čuli smo da je ispred naše sobe bio zbor sa Svetoga Duha. Teo i ja izrazili smo želju da nam otpjevaju pjesmu: „Naš Bog je velik.“ Bio je to predivan trenutak.
Na sam Badnjak Teo je konačno završio liječenje na odjelu i krenuli smo doma. Bio je to predivan osjećaj. Zahvaljivali smo svaki dan Isusu, Majci i sv. Josipu. Došao je i dan kada je Teo prvi put 19. ožujka 2022. godine posjetio svetište sv. Josipa sa svojom obitelji. Bili smo presretni i zahvalni sv. Josipu i Isusu, Majci, što je Teo sve to izdržao. Ove godine, u vrijeme korizme, Teo je dobio nalaze i svi su uredni. Mogu samo reći da nalaz nisam pročitala prva, nego Teo kada je došao iz škole. Tada mi je rekao: „Mama, nema više suza.“ Vjerujem da će Teo biti zaista velik hodočasnik sv. Josipa. Svako moje putovanje od Tea prema kući bio je razgovor s Isusom. Hvala sv. Josipu na zagovoru. I naš je put zapravo bio neizvjestan poput puta sv. Josipa. Koliko je sv. Josip tihi svetac u Bibliji u evanđeljima, toliko je zapravo glasan svojim zagovorništvom. Teo ga je prvi prepoznao u našoj obitelji.
