»Brak i obitelj vrijedni su poput dijamanta, ali trebamo se prepustiti Bogu da bi nas brusio i oblikovao. Tek izbrušeni i očišćeni od vlastitoga ja, doživjet ćemo pravu sreću i zadovoljstvo bračnoga i obiteljskoga života«, svjedoči Robert Rukavina, suprug i otac devetero djece, obiteljski u potpunosti ispunjen i sretan čovjek koji se nakon obraćenja u mladenačkim danima u potpunosti otvorio ne samo daru života, nego Božjoj promisli za sve svoje životne trenutke. Poslovno se kao obitelj Rukavine ostvaruju kao poduzetnici manjega poduzeća, a svoju vjerničku potrebu prenošenja Božje dobrote ljudima Robert ostvaruje kroz kršćansku udrugu »Kup Karmel«, koju je osnovao, te aktivnim doprinosom u službi pastoralnoga vijećnika župe sv. Ane Rozga, smještenoj iza Zaprešića uz granicu sa Slovenijom, u kojoj Rukavine žive.
»Svi moji praznici bili su u ličkoj idili«
Robert je rođen 2. kolovoza 1976. u Zagrebu. Majka mu je bila Ana, djevojački Šprajc, iz Stajnice kraj Brinja. Radila je kao trgovkinja, a umrla je prije dvije godine od raka. Otac Ivica Rukavina podrijetlom je iz Gospića, umirovljeni je profesionalni vozač. Živi u kući u Zdenčini u koju se sa suprugom bio preselio iz Zagreba nakon umirovljenja. Njih su se dvoje u Zagrebu i upoznali. Oboje su u metropolu došli zbog posla. Spojili su ih zajednički prijatelji. Vjenčali su se u Stajnici i skrasili se u Zagrebu. Najprije su bili podstanari na više mjesta od Trešnjevke do Dubrave, dok nisu dobili stan u Prečkom, gdje su ostali do umirovljenja i preseljenja u Zdenčinu. Pet godina nakon Roberta dobili su i sina Vladu, diplomiranoga teologa koji radi u jednom privatnom poduzeću.
»Mama nam je bila brižna, obiteljska žena, otvorena, društvena. Nije nam bila prestroga u odgoju, premda je nas trojicu muških u kući znala dovesti u red«, otkriva svoju životnu priču Robert. »A tata je bio veseljak, dobričina. Često je bio na putu. Danas je sâm u Zdenčini. Srećom je dobroga zdravlja. Hobi mu je ribolov. Pružili su nam solidan, onako više spontan odgoj, više u dogovoru, manje u strogosti. Kvart mojeg odrastanja je Prečko. Tamo sam živio od 8. do 23. godine. Bilo je sjajno, puno društva, najviše nas vršnjaka. Naigrali smo se do mile volje, nogomet je bio apsolutni hit. Nakon naših 13, 14 godina prebacili smo se na tulume, susreo sam se s cigaretom, alkoholom, sve sam probao kao i svi drugi. Sa 17, 18 godina samo sam zavapio: 'Bože, nije ovo za mene!' Zamolio sam Boga da mi pošalje ženu i da to bude to. Poslao mi ju je već nakon mjesec dana.
No do toga sam vremena proživio i puno lijepih trenutaka. Mnogo njih je vezano uz Liku, uz tatine roditelje, uz baku i djeda u Gospiću. Kod njih je uvijek bio divno. Prekrasan je to kraj uz rijeku Liku. Išli samo na ribolov, izmišljali igre, neprestano bili vani. K tomu je kod bake i djeda sve bilo dopušteno. Zato su svi moji praznici bili u ličkoj idili. Živi su i zdravi i danas, odlično se drže i rado ih posjećujemo. Mamin je tata vrlo rano umro pa je baka živjela s ujakom u Ogulinu. S maminima kao djeca nismo mogli ostvariti takvu bliskost kao s tatinima. S bratom sam si bio bratski, nekad smo bili dobri, nekad je bilo tužakanja. Među nama je razlika u godinama pa je svaki imao svoje društvo. Odgoj u vjeri bio nam je tradicionalan. Blagdane smo slavili običajno. Na vjeronauke smo išli redovito, na sakramente također, na misama smo bili tu i tamo. Župnik nam je u Prečkom bio vlč. Zvonko Vuković. On mi je prvi svećenik kojeg se sjećam. I on je Ličanin podrijetlom pa sam mu bio miljenik. Tolerirao je moja nedolaženja između pričesti i krizme.«
»Pod misom sam osjetio živoga Boga u sebi«
Osnovnu sam školu polazio u kvartu. Bio sam vrlo dobar učenik. Društvo je bilo sjajno, profesori također. Uz moju nastavu redovito je išlo bježanje za loptom i pokušaji folklora. Za srednju sam odabrao trgovačku školu. Trajala je samo tri godine, a ja sam želio što prije početi raditi. K tomu u razredu te škole nisu bili samo dečki. Odlično mi je bilo, sve sam obavio na vrijeme i maturirao 1994. Najprije sam odslužio vojsku u Puli i Požegi. Pa sam se 1996. zaposlio kao konobar u središtu Zagreba. Ostao sam četiri godine, do svoga obraćenja.
Već rekoh, Bog mi je poslao ženu samo mjesec dana nakon moje molitve. Bilo je to 1994. Ona je Nada, djevojački Sever, rođena 1977. Njezin je tata Zagorac iz Rozge, a mama joj je Slovenka iz Kočevja. Nju su dobili u Berlinu. Nada je kozmetičarka po zanimanju, radi u struci, danas zajedno vodimo kozmetički salon u središtu Zagreba. Upoznali smo se u jednoj diskoteci blizu Brežica. Počeli smo se družiti, brzo smo prohodali, živjeli smo kao mnogi parovi i mislili da je to ljubav. Vjerski nam je život tada bio nikakav, odnosno tradicionalan. Nakon nekoga je vremena Nada, na nagovor svojega otca, počela moliti večernju molitvu Slavka Barbarića. Tijekom jedne molitve je proplakala. Poželjela je poći u Međugorje. Otišla je i na moje se zaprepaštenje vratila oduševljena. Počela je redovito ići na misu, redovito je počela moliti krunicu, čitati Bibliju, a ja sam mislio da je to u redu dok sa svim tim ne maltretira mene. A onda je došla jednoga dana i rekla da više ne želi spavati sa mnom. Tada sam Bogu rekao svoje prvo da. Rekao sam mu da je volim, da ću poštivati njezinu volju. Onda me pozvala u Međugorje. Otišao sam i iza svakoga ugla gledao hoću li vidjeti Gospu. Nigdje je nisam vidio. Gledao sam samo ljude koji kleče u prašini i mole. Mislio sam da glumataju. Želio sam se što prije vratiti doma. Jako sam zadovoljan sjeo u autobus za Zagreb. Ali kad je autobus krenuo, u srcu sam osjetio da nisam od toga Međugorja dobio ništa i da se moram vratiti. Nakon nekoliko mjeseci, pripravljen za životnu ispovijed, vratio sam se. Ipak sam u sebi imao ostatke tradicionalnoga vjerničkoga života. Nada je išla sa mnom. Nakon ispovijedi i pričesti pod misom sam osjetio živoga Boga u sebi. Krenule su moje životne promjene. Krenuo sam redovito na misu, počeo moliti, čitati evanđelje. Otišli smo k fra Ivanu Matiću na Kaptol. Pred njim smo napravili zavjet čistoće. Obećali smo jedno drugom da ćemo živjeti čistoću, premda je to već, po Nadinoj želji, trajalo dvije godine. Htjeli smo da nam kroz to vrijeme Bog potvrdi jesmo li jedno za drugo.«
»Imao sam i problem u konobarskom poslu koji me u pitanju moralnoga poslovanja odvlačio od pravoga puta. Kao da su se Bog i vrag trgali za mene. Odlučio sam dati otkaz. Dogovorili smo se Nada i ja da u kozmetiku krenemo zajedno, ona u izvedbu, a ja u nabavljanje robe. Pa sam osjetio da trebam poći u Međugorje pješice. Išao sam s prijateljem Mirom Horvatom, jedanaest dana. Na tom mi se putu puno toga iskristaliziralo, bilo je puno čišćenja, rasvjetljavanja, razmišljanja o životu, vjeri, željama, mogućnostima. To sam hodočašće doživio kao potpuno predanje Bogu. Nakon toga smo si Nada i ja definitivno potvrdili da jesmo jedno za drugo. Vjenčali smo se 29. srpnja 2000. u Orebiću. Ranije smo se bili posvetili monfortskoj pobožnosti, pobožnosti Isusu po Mariji. Zato nas je vjenčao monfortanac o. Luka Cirimotić. Svadbe nije bilo, bili su nam samo roditelji i kumovi. Skrasili smo se s Nadinima u Rozgi, 15 kilometara iza Zaprešića, na granici sa Slovenijom. Prekrasno nam je, srne nam dolaze u dvorište, na rubu smo šume, dalje od ceste, idealno za djecu. Živimo u idili. Imamo svoju etažu kuće, Nadini roditelji svoju, posebno smo, a opet zajedno. Nadin tata još uvijek radi u Njemačkoj, ali dođe on doma.
Do danas nam je Bog darovao devetero dobre i zdrave djece, osam kćeri i jednoga sina. Najprije smo 2001. dobili Mariju. Ona je u 7. razredu Osnovne škole Pavla Štoosa u Kraljevcu na Sutli, Ivan je 2003. godište i u 5. je razredu, Magdalena je rođena 2005., ide u 4. razred, a Klara, rođena 2006., ide u 2. razred. To su naši školarci. A nakon njih su došle 2008. Ana, 2009. Rebeka, 2011. Noemi, 2013. Judita i prije mjesec dana Estera. Svu smo svoju djecu planirali. Često nas pitaju jesu li nam se slučajno dogodila. Nisu. Boga smo uvijek u molitvi pitali za savjet i dosad nam je uvijek odgovorio pozitivno. Nerijetko na našu djecu gledaju kao na devet gladnih usta, a ja na njih gledam kao na 18 nogu koje će satrti glavu zmiji. Svi imaju dovoljno hrane i odjeće, imaju sve što im treba. Bog nam je uvijek na pomoći i to nije jeftina, pusta uzrečica, nego stvarnost. Bog nam vodi događaje, stvara raspored, brine se o nama i svakodnevno je u našoj obitelji. Imamo jednu ženu koja je kod nas zaposlena, ona nam počisti, popegla, pričuva djecu. Uskaču Nadini, blizu je i moj tata. I mama je, dok je bila živa.«
»Puno treba raditi na zbližavanju roditelja i djece«
»Što se posla tiče, vrijeme je za preživljavanje, ne za biznis. I s tim računamo. Privatnici smo od 2000., otkada samo se vjenčali. Otvorili smo prvi studio za nokte u Zagrebu, tada u Primorskoj ulici, i postali smo zastupnici za jednu njemačku firmu lakova za nokte i popratnoga materijala. Sreća je što smo tada bili odvažni, a imali smo samo 23 godine. Brzo samo zaposlili nekoliko radnica. Danas je salon u Kordunskoj, ulicu dalje, imamo pet zaposlenih, a ja sam tu ako im zaškripi. Plaća dosad, srećom, nikad nije kasnila. Nikada nismo nikomu dali otkaz, sa svojim djelatnicima funkcioniramo kao obitelj. I to nam je jedini cilj. Brzo nakon osnivanja firme u glavu mi je došlo da se trebam prestati brinuti o materijalnom i da se trebam staviti na raspolaganju Bogu za njegove planove. Osjetio sam da trebam organizirati hodočašća u Međugorje. Sjećam se da sam u autobusu najprije imao 16 putnika, ali poslije ih je bilo 20, pa 30, danas su autobusi puni. Jednom sam imao pet autobusa iz Ogulina. Organizirao sam hodočašće motorista, beskućnika, obitelji. Organizirao sam i maraton mira jer sam želio da u Međugorje dođu oni koji nikada tamo sami po sebi ne bi došli. Zadnjih sam se pet godina posebno posvetio organizaciji hodočašća obitelji jer su obitelji najugroženije. Puno treba raditi na zbližavanju roditelja i djece i na obnavljanju ljubavi među supružnicima. Prikupljam donacije jer znam da je obiteljima s djecom teško platiti punu cijenu hodočašća. Gledam da je taj iznos što niži, a da za materijalno najugroženije put bude besplatan. Najprije sam vodio 10, 12 puta godišnje, danas je to dva, tri puta. Zbog svih sam tih akcija 2006. osnovao građansku udrugu 'Kup Karmel'. Preko udruge sam počeo organizirati malonogometne turnire i puno drugih programa. O svemu tome piše na mrežnim stranicama udruge.«
»Izumili smo obiteljsku biblijsku igru«
»Kao vrhunac svega došla nam je ideja o obiteljskoj biblijskoj igri 'Na putu s Marijom, majkom Isusovom'. Osmislili smo je Nada, ja, djeca, bake, djedovi. Ideja nam je došla u trenutku, a onda smo pomalo razrađivali. Na kraju smo je materijalizirali. Grafički dizajn napravio je Tomislav Kučko, kutiju, ploču za igranje i kartice napravili smo u tiskari, a figurice male Gospe napravili su nam u jednoj tvornici plastike. Onima koji našu igru nisu vidjeli pojašnjavam da je riječ o razrađenijem principu igre 'Čovječe, ne ljuti se', uz učenje Staroga i Novoga zavjeta, citata i duhovnih poruka. Ima i molitve, pjevanja, svega. Polja su vezana uz Gospina putovanja od Nazareta do raja. Igra je drugačija od svih igara ovoga svijeta jer nije cilj pobijediti, već je cilj da svi igrači budu spašeni u raju. Kad smo igru predstavili javnosti, zavladalo je oduševljenje jer takvih igara, na žalost, nemamo. Puno ljudi do danas za igru ipak nije čulo, a kad se za igru dozna, svi se redom iznenade. Igra se može nabaviti u našim vjerskim knjižarama, a može i kod nas u poduzeću na: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.. Eto, smislili smo obiteljsku vjersku igru, tko zna što će nam Bog u budućnosti staviti u glave. Mi smo mu na raspolaganju.«
»Naša djeca shvaćaju snagu molitve«
Nada i ja ustajemo u 4.50 ujutro kako bismo 45 minuta u miru i tišini zajedno molili. Onda još do 7 molim sam. Tada u kući započinje buđenje, imamo doručak, spremamo djecu i vozimo ih u školu. Nakon toga Nada i ja idemo u grad na posao, pa se vraćam po djecu u školu, ručamo, popodne se piše zadaća, igraju se. Zajedničku desetominutnu molitvu imamo oko 18 sati. Najčešće molimo sedam Otčenaša, Zdravomarija i Slava Otcu, pročitamo odlomak iz Biblije, molimo se svetcima, anđelu čuvaru, izreknemo i osobne molitve. Djeci se nekada moli, nekada ne. I to je normalno. Važno je da shvate snagu molitve. Naša djeca to shvaćaju. Slijedi večera i spavanje. Većina ih zaspi između 20 i 21 sat. Do 23 zaspimo svi. A to znači da odspavam šest sati, ako nitko nije bolestan, ako je mirna noć. Jako sam zadovoljan životom. Nada je ljubav moga života i moja najbolja prijateljica. Zahvalan sam Bogu što mi ju je poslao. Svejedno se znamo posvađati, primjerice kad je netko nervozan zbog brojnih obveza, drugi neku rečenicu krivo protumači i eto ti napetosti. No to je samo trenutačna reakcija koja se rješava čim dođe do mozga i srca. A to ne smije trajati i ne traje satima, danima, tjednima. To znači da nikada ne zaspimo posvađani. Suglasni smo u odgoju djece. Imamo i različitih pogleda, ali o tome pred djecom ne raspravljamo. Znamo da bi djeca iskorištavala naša nesuglasja. Ako netko od nas dvoje i pogriješi, drugi šuti jer znamo da je bilo iz dobre namjere. A klinci su nam kao i sva ostala djeca. Nekad su dobri, nekad manje dobri. Znaju biti lukavi, prepredeni, i sebični, ali i jako osjećajni i solidarni, posebice kada zagusti.
Svi smo iz obitelji vezani uz našu župu sv. Ane u našoj Rozgi. Župnik nam je Dragutin Šarc, svećenik koji je na raspolaganju za sve naše obiteljske potrebe, savjetuje nam, pomaže nam, podržava nas. Nastojimo mu maksimalno uzvratiti, i biti na raspolaganju župniku kad god mu što zatreba. Vidimo se svakodnevno na večernjoj misi. Član sam pastoralnoga vijeća, a i župni sam suradnik Tiskovnoga ureda Zagrebačke nadbiskupije. Supruga je prije petnaestak godina u župi osnovala molitvenu zajednicu Kraljice mira, vodimo je zajedno svakoga petka. Iz župe je uključeno 20, 25 ljudi, a redovitih nas je sedam, osam. Prvim petkom u mjesecu imamo i župno klanjanje. Shema je našega života i inače svakodnevna euharistija i molitva, mjesečna ispovijed najčešće kod našega župnika, svakoga petka post, sve ostalo samo je nadogradnja. Sav moj angažman za moju Crkvu puno mi znači, zato što mi je vjera sve. Da nemam vjeru, sigurno ne bih imao toliko djece. Ne znam kako ljudi koji ne vjeruju slažu svoje živote, koji im je smisao. Nama je smisao u rođenju i uskrsnuću, vjeri u život vječni. Ovih nam se dana događa vrhunac veselja nakon iščekivanja Božića. Iznimna nam je sreća kada vidimo da se Božić nanovo dogodio u srcima naše djece. Sve naše aktivnosti, sve naše priče, učenja, zajedničko vrijeme i zajednička molitva, ne bi imale smisla da se Božić ne događa u srcima naše djece. Vidimo da se događa. Zato mislimo da smo na pravom putu. I nadalje otvoreni za novi život, ako je volja Božja.«
»Od laika se očekuje akcija«
Na laicima u Crkvi je velika odgovornost. Kao što svećenici imaju poslanje navješćivanja Božje riječi i dijeljenja sakramenata, tako i vjernici laici imaju odgovornost svjedočenja vjere u okruženju u kojem se nalaze, rade, žive.
U ovom vremenu u kojem se nalazimo, u kojemu se pokušava sve okrenuti protiv Boga i njegovih zapovijedi, protiv tradicionalnih moralnih vrijednosti, nužno je da laici svjedoče na sve moguće dostupne načine informiranja i obavješćivanja te da sami razmišljaju kako bi radosnu vijest učinili dostupnijom svima. Područje djelovanja, djelovanje i uspjeh ovise o tome koliko vjernik moli i koliko surađuje s Bogom.
Od laika se očekuje akcija, svatko po svojim mogućnostima i pozivu. Velika je odgovornost na roditeljima. Oni su pozvani odgajati djecu u vjeri, najviše primjerom vlastitoga života. Mislim da je to prvo polazište laikata. Roditelji ne smiju olako svoju djecu prepustiti odgojiteljicama u vrtiću, učiteljima u školi... vjerujući da s diplomom i državljanstvom jamče zdrav, moralan odgoj temeljen na vjeri u Trojedinoga Boga.
