Bila je u osmom mjesecu trudnoće, i sve se dobro odvijalo. Međutim, zadnja dva ili tri dana nije mogla osjetiti micanje ploda u utrobi. Ginekolog je potvrdio njezin strah budući da nakon snimanja i ultrazvuka nije mogao otkriti ni najmanji otkucaj srca fetusa. Bio je siguran da je dijete potpuno mrtvo, te je upozorio da će odmah morati abortirati jer će joj u protivnom i samoj biti ugrožen život. Ona me nato pogledala i uzviknula glasno i žalosno: „Ali, oče, ja želim svoje dijete!“
„Pomolimo se onda zajedno“, rekao sam joj kad je ona s ljubavlju ruku položila sebi na trbuh, a ja s vjerom svoju ruku na njenu glavu. Međutim, dok sam molio, čak ne prigušenim glasom, već samo u tišini, pred oči mi je vrlo živo izišla izvanredna scena Pohođenja iz prikaza o Djetinjstvu iz Lukinog evanđelja. Naime, kad je Marija u velikoj hitnji otišla posjetiti Elizabetu nakon što je saznala da je trudna, Elizabeta se, čuvši Marijin pozdrav, napunila Duha Svetoga koji joj je omogućio da oduševljeno prepozna prisutnost svoga Boga u Marijinoj utrobi, te da radosno objavi da joj je i samoj u utrobi dijete od radosti zaigralo, jer je i ono sada bilo ispunjeno Duhom Svetim (Lk 1:41-44,15). Odjednom, kao po nadahnuću tog istoga Duha, tiho sam u sebi molio: „Isuse, ono što si čak kao djetešce u utrobi svoje majke Marije učinio za Ivana, još kad je on kao djetešce bio u utrobi svoje majke Elizabete, učini isto za ovu malu bebu koja je u utrobi svoje majke“.
Tek što sam završio ovu kratku „mentalnu“ molitvu, žena s rukom još uvijek na trbuhu uzviknula je sa suzama radosnicama: „Oče, miče se. Miče se, oče!“ S isprikom u glasu rekao sam joj „Ja sada moram otići zbog nečeg hitnog. Ali ne prestajte moliti, ne samo dok se beba ne razmaše, već dok ne bude radosno skakala u vašoj utrobi, kao što je poskočio Ivan.“ I dok sam se udaljavao, ona je spontano izjavila dvije nevjerojatne stvari – po svom vlastitom nahođenju: „Oče, dok ste molili za mene, osjetila sam da nešto kao „duh smrti“ (sic) odlazi iz moje utrobe i izlazi mi kroz obje noge“, i „znam da mi je dijete bilo mrtvo. A upravo se sada vratilo u život!“
To je bio kraj našeg susreta. Nisam joj čak ni ime znao. Međutim, taj me se događaj toliko dojmio, da sam tu „priču“ znao često pričati kad god bih govorio o grijehu i zlu abortusa, te kad bih poticao majke da napast na abortus predaju Gospodinu, bez obzira na razlog koji ih na to potiče. Nakon otprilike četiri godine, na kraju jedne službe ozdravljanja pristupila mi je neka mlada žena s četverogodišnjim sinom i rekla: „Oče, ja sam ona žena, a ovaj dječačić je djetešce čiju ste priču danas, a i više puta do sada ispričali. Možda bi vas zanimalo da saznate nešto više o onome što se uistinu događalo prije, te što se dogodilo nakon onog događaja ili ‘čuda’“.
1995.godine ona je rodila zdravog dječačića. Međutim, jedanaest dana kasnije dijete je preminulo, što ju je strašno potreslo. Stalno je pobolijevala, te čak bila na operaciji žući, ne znajući da je opet trudna. Saznavši za to, svi liječnici kojima se obratila tražili su od nje da prekine trudnoću. Oni su, naime, predmnijevali da je operacija već štetno djelovala na dijete, koje bi se stoga moglo roditi fizički oštećeno ili čak mentalno retardirano. I vlastita je obitelj vršila na nju pritisak da abortira dijete, no uz potporu majke odlučila je nastaviti trudnoću i prihvatiti dijete, uvjerena da Bog zna što je za nju najbolje. Međutim, u osmom mjesecu trudnoće došlo je do nekih komplikacija pa su je smjestili u bolnicu na promatranje. Pri kraju tjedna rekli su joj da za dijete više nema nade. Zatim su je otpustili uz upozorenje da će se vratiti, ali samo da rodi mrtvo dijete. Vrlo se uzrujala.
Sljedećeg je jutra u velikoj tjeskobi došla s mužem k meni. Ispričala mi je o stanju u kojem se nalazilo dijete, rekla što joj savjetuje liječnik, te prenijela i njegovo upozorenje. Položio sam joj ruku na glavu i počeo moliti, no, kako me je na moje vlastito iznenađenje podsjetila, ja sam se uskoro udaljio od nje radi nekog hitnog telefonskog poziva. Tek što sam digao ruke s njene glave, ona je osjetila kako nešto u njoj gori, a trbuh joj je počeo snažno podrhtavati. Bila je potpuno potresena i prestrašena jer je u sebi osjećala burnu oluju. Vrlo se ljutila na mene što sam je ostavio u takvom stanju, te nervozno iščekivala moj povratak kako bih ustanovio što joj se događa. Međutim kad sam ponovo nastavio za nju moliti, osjetila je kako joj je nešto vruće izašlo kroz noge, i gle, ponovo je mogla čuti otkucaje djetetovog srca, te osjetiti kako se dijete miče. Rekao sam joj da se ne brine, i uvjerio je da se djetetu neće ništa dogoditi. Kad je otišla na kontrolu, sam se liječnik zabezeknuo i rekao da je sve normalno. 8. rujna 1996. rodila je zdravog dječačića bez ikakvog tjelesnog ili mentalnog deformiteta. Na Marijin rođendan, ne bez razloga.
Međutim, jedanaestog dana nakon toga, dok ga je kupala, dijete je poplavilo pa je pomislila da je sigurno slučajno progutalo malo vode. Svi susjedi koji su dijete vidjeli dijete rekli su da je mrtvo. I dok je njena obitelj trčala s djetetom do najbližeg doktora, ona je pala na koljena pred obiteljskim oltarom te gledajući u Isusa rekla mu da pred njim ne može opstati nijedan neprijatelj, i da on opet može vratiti njenog sina u život. Također ga je podsjetila na moje riječi da se „ništa neće dogoditi djetetu“. Nedugo zatim obitelj se vratila s djetetom koje nije bilo mrtvo, već živo, te nasmijano udaralo nožicama i ručicama. Dijete je počelo disati i prije nego su ga položili na stol za preglede. Liječnica pedijatar koja ga je pregledala rekla je da nema nikakvog traga vode koju je dijete moglo progutati. Nikako se nije mogla oteti dojmu da se nije radilo o medicinskom problemu, već da je nad djetetom opet lebdio duh smrti. (Podsjeća na knjigu Otkrivenja gdje kaže da je žena rodila dijete, a zmaj je poslao vode da ga progutaju). Bila je uvjerena da će Gospodin, koji je dijete vratio u život i to ne jednom nego dva puta, i dalje štititi dijete.
12. ožujka ove 2005. godine, Donna - tako se zove - me nazvala telefonom i rekla da odmah mora doći k meni. Pitao sam se da li se ponovo javio stari problem, ili je nastao neki novi. Uvjeravala me da nema nikakvog problema, međutim ipak mi je zvučala vrlo uzbuđeno. Sa svojim sinom Brendonom, sada nešto više od osam godina starim, došla je u moju župu Sv. Pija X. u Mulundu u sjeveroistočnom dijelu Bombaja (Mumbaia), da mi ponosno i s uzbuđenjem pokaže godišnje nagrade i svjedodžbe koje je on primio pri dodjeli nagrada toga istoga dana u svojoj prestižnoj srednjoj školi Sv. Stanislava što je u Bandri u Bombaju (Mumbaiu) vode isusovci. On je, naime, ocijenjen najvišim ocjenama iz svih deset predmeta u svom razredu: iz engleskog, čitanja, diktata, poezije, zemljopisa, povijesti, znanosti, matematike, tjelesnog odgoja i informatike, te je dobio najveće pohvale za uspješnost u svim grupama svoga razreda – dijete za koje je šest specijalista predviđalo da će se roditi mrtvo, a ako se ipak rodi živo, da će biti tjelesno ili mentalno deformirano – te da ga zato treba abortirati i uništiti!
Zar ne bismo zato trebali slaviti Gospodina koji nerotkinji daje da u domu stanuje kao radosna majka djece brojne (Ps 113,9)! I sam je Isus začet od Duha Svetoga u Marijinoj utrobi, a Crkva, njegovo Tijelo, rođena je od Duha Svetoga u Marijinoj nazočnosti. Tako je Božić pobjeda Paraklita, Duha Svetoga, Životvorca, Darivatelja Svjetla i Ljubavi nad neprijateljem, zlim duhom smrti, tame i uništenja koji će zbog ljubomore (Tob 6,18) htjeti uništiti brakove i zatvoriti utrobe ili iz zavisti uništiti njihov plod putem namjernih ili spontanih abortusa. I dok nadolazeću novu godinu 2006. posvećujemo „Euharistiji i obitelji“, polazeći od svetkovine Svete Obitelji 30. prosinca 2005. neka naša hvala našem Bogu Ocu ovoga Božića bude: „Iz krila majčina ti si me izveo,… Tebi sam predan iz materine utrobe, od krila majčina ti si Bog moj.“ (Ps 22,10-11)
•••
iz knjige: BOG JE LJUBAV, MOĆNI IZBAVITELJ I SPASITELJ KOJI LJUBI, 50 zlatnih godina svećeničkog života i karizmatske službe p.Rufus Pereira. 2006. 88 stranica
Knjigu možete nabaviti na 098-1847-952. Cijena knjige je 40 kn, plus troškovi poštarine.
