Budući da je i u Ukrajini teška ratan i poratna situacija, u ovom razgovoru s njim moguće je otkriti neke snažne i istinite poruke koje nama Hrvatima iz Herceg - Bosne mogu pokazati kako vratiti nadu ljudima?
U svom svećeničkom životu odlazim na različite duhovne seminare. Ipak po meni, Seminari u Međugoru različiti su od drugih jer je različito ovo mjesto na kojem se seminar događa. Naime, kako je Papa rekao: u svijetu, na neki način, po mnogim malim ratnim sukobima, događa se zapravo 3. svjetski rat. Ovdje u Međugorju može se tako konkretno vidjeti kako Bog vodi povijest – s jedne strane u svijetu je teško – a s druge strane podiže Međugorje kao neki znak. Mi trebamo ovaj znak, jer je u svijetu sve manje kršćana, sve su veći progoni vjernika i vjere… zato nam treba ovaj znak majčinske ljubavi koji nas ohrabruje i pokazuje kako će u Bogu sve biti dobro.
1. Ratno stanje u Ukrajini, sigurno je obilježilo i stanje Crkve kod vas. Možete li nam reći nešto o tome?
Vrlo je teško odgovoriti na ovo pitanje, jer u Ukrajini postoje tako različite stvarnosti u različitim krajevima. Velika je različitost i samih Crkava, budući da imamo tri kršćanske crkve, tri ortodoksne i nekoliko protestantskih zajednica. Moja se biskupija nalazi npr. 1000 km od ratne zone, ali mogu reći da je rat dodirnuo cijelu regiju na način da se uvijek nečiji muž, brat, otac, sin… nalazi u boju ili su se vratili sa svim posttraumatskim teretima koji poslije rata ostaju u psihi, duši i tijelu. Zadnji tužni primjer je da nam se vratilo tridesetak mladića koji su bili u ruskom logoru na različite načine mučeni i na kraju kastrirani… Probajte zamisliti kako se osjećaju ti muškarci u naponu snage kojima je oduzeta njihova muškost uz sve traume mučenja… Koliko će im se trebati pomoći da prihvate tu svoju situaciju i nauče s njom živjeti…
Zatim tu su i sve nuspojave ratnog stanja i postkomunističkog sistema: duboka i razgranata korupcija, iskorištavanje ove situacije za zaradu… S druge strane ipak vidim kako se DOBRO odupire ovom zlu, kako ova teška vremena iznjedruju prave heroje u ljudima koji se žrtvuju, koji organiziraju pomoć, molitvene lance… Najveći problem na koji nailazim je ipak po meni: PROBLEM NADE. Naime, mnogo ljudi ne vjeruje da može biti bolje, iako se Vlada promijenila, pravih promjena nema… Posebno mladi ljudi ne mogu vjerovati da se može živjeti drugačije.
2. To je dakle veliki izazov za vašu, ali i našu Crkvu danas: kako vratiti nadu ljudima?
Postoje dva „izvora“ nade. Prvi izvor je POVIJESNO UČENJE: naime, iz povijesnih događaja čovjek uči kako se društvo i čovjek razvija prema boljem. Nažalost, to se u Ukrajini i svijetu zadnjih godina ne može vidjeti, dapače sve ide samo još gore… Dakle povijest nam ne može pomoći. Drugi izvor je OSOBNI SUSRET S ISUSOM, SPASITELJEM. Ako čovjek u svom vlastitom srcu susretne i iskusi Njega – onda to postaje temelj neke nove NADE. Siguran sam da je danas misija Crkve ne neka mrtva religioznost, nego konkretna pomoć čovjeku da susretne Isusa Krista: kroz susrete i molitve koji produbljuju vjeru. To je zapravo jedna vrlo ponizna misija jer se na konkretan način treba pomagati obiteljima, bivšim ratnicima oboljelim od PTSP…, otvara se tako puno novih polja pastoralne skrbi…
