Kad sam prvi put otišao u Međugorje, počeo sam plakati kao dijete, nisam mogao zaustaviti suze. Osjetio sam se jačim i više čovjekom nego ikad u životu, kazao je u razgovoru za Gazettu dello Sport Siniša Mihajlović, srpski trener na klupi Bologne, piše express.hr
U istom razgovoru otkrio je i neke detalje iz privatnog života. "Ja sam sretan čovjek i otac šestero djece. Najstarijeg sina Marka dobio sam kad sam došao igrati u Rimu, a onda mi je supruga Arijana podarila pet dragulja. Oni su moja snaga i zaslužni su za sve lijepo što mi se dogodilo u životu. Najviše vremena sam proveo s najmlađim Nikolasom. Tada sam već završio igračku karijeru i mogao sam se posvetiti roditeljskim dužnostima. Međutim, vrijeme leti. Sada ni on ne želi potrčati mi u zagrljaj kad ga čekam ispred škole, kaže da mu je neugodno", priča Mihajlović.
Oktrio je i da je prije više od godinu dana čekao rođenje šestog djeteta s Arijanom, ali je trudnoća prekinuta.
"Imati dijete s 50 godina je kao da ponovno počinjete život. Moja žena pati zbog toga, znam to, vidim... Vidim da smo možda imali sve kao roditelji. Možda bi još jedno dijete bio izazov vremena. Ali prije nego što zaspiš, misli o tome su uvijek tu".
Siniša je pričao i o ožiljcima koje je na njega ostavio rat u bivšoj SFRJ: "Svi ratovi su odvratni, ali bratoubilački je najgori. Prijatelji su pucali jedan u drugoga, obitelji su se raspadale. Najbolji prijatelj mi je uništio kuću. Brat moje majke, inače Hrvatk, prijetio je mom ocu Srbinu da će ga zaklati kao svinju. Našao ga je Arkan, htjeli su ga ubiti, ali onda su mu pronašli broj mog telefona u mobitelu i to mu je spasilo život. Dvije generacije moraju proći prije nego što procijenimo što se stvarno dogodilo. Rat je bio razoran za sve. Ono što vam ja sada priča, mogu vam reći i Bosanac i Hrvat."
Mihajlović ne krije koliko mu nedostaje otac Bogdan.
"Život mi je omogućio da prođem sve i da doživim sve. Žao mi je što moj otac nije sada ovdje. Bio je vozač kamiona i preminuo je sa 69 godina od raka pluća. Najviše mi je bilo žao što nisam bio pored njega kad je umro. Za vrijeme rata sam ga preklinjao da ostavi sve i dođe u Italiju živjeti. On je odlučio ostati u svojoj zemlji. Kada sanjam, sve što želim je ponovno ga zagrliti. Htio bih da može vidjeti kako su njegove unuke i unuci porasli", rekao je Siniša.
