Bila je to dobra djevojka. Svakoga prvog petka dolazila je na ispovijed i na pričest. Godinama tako. Imala je mladića. Voljeli se. Silno. Mladenački. Ali to je bila ljubav čista, kršćanska.
Pet godina voljeli se, sastajali se, zabavljali se. Nikada mu nije dopustila da je prstom takne, niti da joj rekne ma i jednu nepristojnu riječ. I onda: On polazio u vojsku. Rastajali se. Molio ju je da mu dopusti da je poljubi. "Hajde, neće me radi toga, valjda, vrag odnijeti!" - rekla je - i dopustila.
On je otišao, a u nju kao da je netko ubacio živu žeravicu...
Kad je došao na prvi dopust, dopustila mu je stotine poljubaca i zagrljaja. Kad je došao na drugi "dopust", otišli su vrlo daleko. Nije se moglo više govoriti o nevinosti. Kad je došao iz vojske, živjeli su kao da su vjenčani...
Ona je zatrudnjela. Očekivala je dijete. A on? Nasitio se njezine ljubavi, pa počeo tražiti novu, zanimljiviju.
Kad su roditelji saznali za njezinu sramotu, otac je izbacio iz kuće: "Vrag te je ponio, neka te i odnese!" - rekao joj je s kućnog praga. Plakala je i molila jednoga velečasnoga: "Kažite, velečasni, svakoj djevojci da prvi poljubac ne daju momačke usne, nego đavlije!" Koja korist, ako se to i kaže!? Djevojke će opet misliti da one znaju bolje!
Iz knjige: Primjeri potiču i privlače, hrabre i opominju
