Rekla sam DA životu, a onda je život rekao DA meni

Sjedim i razmišljam kako uopće započeti ovu priču. Kako opisati neopisivo? U mislima se vraćam na prošlo ljeto, kada smo saznali da u našu obitelj stiže još jedna mala ljubav.

Možda bih se trebala vratiti još dalje u prošlost, nekoliko proteklih godina koliko ih je prošlo od onog dana kad je rođena Marija… kada smo obje jedva, za dlaku, preživjele puknuće maternice , i kada je naša obiteljska priča upotpunjena na najljepši mogući način.

Dočekali smo našu malu princezu i radosno, bez obzira na sve izazove koje njeno odrastanje nosi, uživali u svakom novom danu. Dok sam se privikavala na pomisao da ću po četvrti put postati mama, glavom su mi, htjela-ne htjela, prolazila upozorenja i zabrane liječnika u vezi eventualne buduće trudnoće, koja bi se sva manje više mogla svesti pod jednu jedinu riječ: ZABRANJENO.

I nije to bilo bez osnove, treba odmah reći. Višestruki carski rezovi i ruptura , dakle lijep skup stanja i pehova učinili su liječnička upozorenja utemeljenima, i sve bi na tome i stalo da sam ostala poslušna njima. No ja sam odlučila poslušati nekog drugog. Nekoga u koga imam beskrajno povjerenje, tko me nikada nije iznevjerio, kome sam se – jednostavno prepustila. Ako mi je tada, tog prošlogodišnjeg ljeta, glavom i prošla pokoja zla slutnja i skupljali se upitnici, samu sam sebe upitala: A gdje ti je vjera? SAD je imaš priliku pokazati i živjeti. Živi ono o čemu pišeš.

Pomirivši tako glavu i srce, bila sam spremna uživati u mjesecima pred sobom, štogod da mi oni donesu. Osjećala sam kako mi Život raste pod srcem, kako napreduje, iznova se i iznova diveći njegovoj savršenosti, istodobno se pitajući kako ITKO može dovesti u pitanje integritet ove nove osobe po broju tjedana koje provede u majčinoj utrobi. U kojem su se trenutku to ljudi točno dosjetili koja nas količina stanica određuje da postanemo ljudi? Jer, ja sam je osjećala kao svoje dijete od prvog trenutka, baš poput onih troje koje sam mogla poljubiti i zagrliti, štititi, riskirati za njih, plakati zbog njih, biti najsretnija na svijetu s njima i zbog njih.

Uho mi je ovih nekoliko mjeseci bilo blaženo nesvjesno pokojeg malicioznog komentara na tu temu, a vezano za moju zdravstvenu situaciju. Primale su me se samo čestitke, osmijesi, ljubav i-molitve. Najviše molitve. Imam osjećaj da sam ovih mjeseci živjela u svojevrsnom vakuumu u kojem sam dobila glavnu nagradu - mir. Podcijenjen i neprocjenjiv, definitivno ne od mene same jer ja sam sve samo ne mirna osoba, uljuljkivao me i nosio naprijed bez straha, bez imalo straha.

Ja sam kap u oceanu ljudi. Nitko poseban. Sigurno neću izumiti lijek protiv raka, napisati književni klasik, popesti se na najvišu planinu na svijetu, no jednom ću moći pogledati u oči svoje djece i reći im, najiskrenije, da sam u svakom trenutku za svako od njih četvero bila spremna dati vlastiti život, bez razmišljanja. I nekako mi to bude draže od svih drugih postignuća koja sam mogla /trebala/propustila učiniti, a nisam. Što se na kraju broji, kad podvučemo svoju životnu crtu? Koliko si bio sposoban VOLJETI.

Jedina mala pukotina u mom oklopu bila je Marija. Svu svoju djecu volim jednako, no majčinsko srce najviše strepi nad najslabijim i najpotrebitijim. Misao da postoji i najmanja šansa da moje dijete s posebnim potrebama ostane bez mame koja joj je četiri i po godine bila centar svijeta bila mi je u toj mjeri nepodnošljiva da sam automatski blokirala i sam njen nagovještaj.Da sam tada znala što danas znam, i sekunda brige bila bi previše.
Ako bih od proteklih mjeseci trebala izdvojiti najposebnije trenutke koji su me na neki način odredili za budućnost, onda bih definitivno odabrala prosinac. Dok sam živa neću zaboraviti one posebne trenutke u Međugorju kada me Bog poljubio tamo gdje boli. Usred obreda za ozdravljenje duše i tijela nas i naših bližnjih zatresla me temperatura koja je trajala pet minuta,a dok sam je osjećala kako mi se iz lica spušta tijelom i prži mi utrobu kao da u njoj gori vatra, znala sam da se sa mnom dešava nešto predivno. Znala sam da maternica više neće biti problem.

Čudno je to. Sebe sam uvijek smatrala racionalnom osobom kojoj u vjeri ne trebaju dokazi. Nisam ih tražila, ni željela. Utoliko je moje iznenađenje u zagrljaju Kraljice mira bilo veće, baš poput djeteta kojem je izmaknulo tlo pod nogama i sad ponovno uči hodati, na jedan potpuno novi način.
Tog istog prosinca moj mi je dragi svećenik ispričao jednu priču, želeći me ohrabriti jer sam već bila u visokoj trudnoći, želeći posvjedočiti, kako zna za jedan slučaj kada je jedno dijete, koje se zbog niza okolnosti nikada nije trebalo roditi, svojoj majci spasilo život, jer su otvorivši je prilikom carskog reza pronašli skriveni zloćudni tumor koji još nije metastazirao, i spasili joj tako život.

Nisam tada ni slutila da ću za neko vrijeme i ja pričati sličnu priču.
Kako je trudnoća išla svom kraju, polako mi je postajalo sve teže. Znala sam da moram , predstrožnosti radi, roditi sa 36 tjedana, no u želji da se što kasnije odvojim od Marije i da mi dijete što duže raste u utrobi, poželjela sam pričekati još tjedan dana. U tom odbrojavanju ignorirala sam neke znakove koji su upućivali da se sa mnom nešto čudno dešava. Tako sam činjenicu da mi je natekla samo desna noga pripisala poodmakloj trudnoći , a ne nečemu zlokobnijem, i nastavila sam gledati naprijed u očekivanju onoga što se ima desiti.

Tada su mi se dečki razboljeli i prenijeli mi virozu. Ona je prešla u kašalj , visoku temperaturu i treskavicu, koja je rezultirala trudovima. Tako sam se onog sunčanog dana, petog u mjesecu ožujku, našla pred vratima šibenskog rodilišta.

Par sati kasnije, uz svesrdnu pomoć divnih ljudi koji tamo rade, uz pregršt ohrabrenja i lijepih riječi, na svijet je došao predivni dječak. Moje malo Čudo života. Čupav, velik za nepunih 37 tjedana, rođen s maksimalnom ocjenom. Osjećala sam, doslovce sam osjećala kako rane od Marijinog turbulentnog dolaska na svijet i agonije koju je malena propatila cijele, zacjeljuju u krepkom zdravom plaču novog djeteta koje je sretno stiglo da nam svima upotpuni živote na najljepši mogući način.
Dok sam promatrala prekrasno lišce malog Mihovila, znala sam da se naš mali svijet ponovno promijenio, upotpunio, da se ljubav množi i dupla umjesto da se dijeli…i da je moja posebna djevojčica upravo postala starija sestra .

Odahnula sam. Gotovo je. Maternica je izdržala, baš kao što su najavljivala ultrazvučna mjerenja ožiljka, koji je , da citiram svoju dragu doktoricu Miru koja mi je kontrolirala trudnoću, bio “zavaren” i siguran, što mi je potvrdio kasnije i liječnik koji me operirao. Uz pregršt čestitki mogla sam početi uživati. Dva dana kasnije ostala sam bez zraka. Providnost je htjela da me tog dana u viziti ozbiljno shvatio liječnik koji je posumnjao na nešto što liječnici u 70 posto slučajeva jednostavno promaše. Već kad mi je samo nagoviješteno da će mi uraditi neke pretrage da isključe jednu ” opaku stvar ” ja sam u srcu znala da je to već moje. Donošenje djece na svijet meni jednostavno nikada nije bilo lako, uvijek mi se zakompliciralo sve što se zakomplicirati može, i nekako sam znala da me to ni ovoga puta neće mimoići.

Kad su u sobu ušla neka nova lica da me pod kisikom prebace na intenzivnu koronarnu jedinicu, saznala sam da uz prehodanu upalu pluća i tešku anemiju imam i dodatni bonus- plućnu emboliju. Vukla sam taj ugrušak u nozi već duže vrijeme, hodajući okolo kao tempirana bomba, i on je odletio ravno u pluća, začepivši plućnu arteriju. To mi se desilo na najboljem mogućem mjestu- u bolnici, i samo zahvaljujući toj činjenici sam izvukla živu glavu.
Nakon dva tjedna, nakon što su me krasni ljudi koji tamo rade pazili kao kap vode na dlanu, mogla sam doći kući, i konačno početi uživati u svojoj divnoj obitelji. Marija i tri mušketira, tako ih nekako zovem.

Mom novorođenom sinu je tek jučer otpala pupčana vrpca. Gledala sam tu neobično debelu vrpcu i premetala je po ruci…shvaćajući da ta mala pocrnjela tvar u sebi sadrži zaključak cijele ove moje priče. U vrijeme kada mi se čini da ljudski život nikada manje nije vrijedio poželjela sam mu odati počast na način da riskiram sve što imam i sve što jesam . Nisam ni slutila da će mi se to vratiti drugom šansom za život.

Uvijek sam mislila da se činom rođenja daruje život novom biću. Ono što nisam mogla predvidjeti je činjenica da će se desiti razmjena. Onog trena kad sam se u srcu otvorila novom životu, dala sam i sebi drugu šansu. Ima li većeg blagoslova od toga? Ima li čvršćeg dokaza postojanja i ljubavi živoga Boga?

Pupčanu vrpcu nisam sačuvala. Ona posebna veza ionako je neraskidiva i vječna. Vidim je svaki puta kad mu pogledam u oči. Vidim je u zagrljaju braće i sestara , u svim novim budućim situacijama koje nas čekaju, u sunčanim jutrima i besanim noćima, radosna što mogu zagrliti one koje volim i reći im to. A kad bude malo veći i bude me mogao razumjeti, mom novom čudu života moći ću reći samo – hvala.

Tagged under