U vjeri nismo postavljali pitanje ‘Zašto?’, nego ‘Zašto ne?’.

Majka Suzana Radović iz Zadra borila se i predano molila. Molila je i sv. Antu Padovanskog da do njegovog blagdana 13. lipnja, njen sin Marko izađe iz KBC-a Rebro gdje je, liječeći se od leukemije, bio osam mjeseci, od studenog 2018. do lipnja 2019. godine. Još 11. lipnja Suzana nije znala hoće li njen sin sutradan, dan prije Antunova, napustiti zagrebačko Rebro.

marko-radovic-3.jpg

Foto Ines Grbić

Velika je bol doživjeti da majka gleda trpljenje i bolest svoga djeteta, taj osjećaj nemoći, iako sve u svojoj moći daješ. Kad iz dana u dan živiš neizvjesnost zbog mogućeg ovozemaljskog rastanka od djeteta, govori Suzana iz Zadra za HKM.

Treba prihvatiti situaciju i treba vjerovati

„I taj zadnji dan bili smo u vjeri da će to biti do našeg sv. Ante. Marko je izašao iz bolnice 12. lipnja. Uslišale su nam se molitve sv. Anti da prije 13. lipnja bude spreman za izlazak. Kad je nalaz nizak, to je kao suha grana. Čekamo što će procvjetati. Svaki dan rade se nalazi i odluka se ne zna do dogovora konzilija oko 14 sati. Doktori ne mogu sa sigurnošću reći: ‘Sutra će biti dobro’. Ali mi smo znali da su oni učinili najbolje i da su dali sve od sebe. Treba prihvatiti situaciju i treba vjerovati“, ohrabruje Suzana.

Marko Radović, uskoro 19-godišnjak, imao je akutnu mijeloičnu leukemiju (AML). Kad je Marko bio u bolnici, bio je najteže oboljeli pacijent od leukemije i najstariji na Odjelu Rebra gdje je bilo 25 djece od rane dobi do 18 godina starosti.

U vjeri nismo postavljali pitanje ‘Zašto?’, nego ‘Zašto ne?’

„Uvijek sam mislila, od prvog dana dijagnoze: ‘Ne, zašto ja, zašto naš sin? Nego, ne daj Bože nikome i – Zašto ne?’. To nam je još jedan zadatak na životnom putu i moramo ga izgurati. E sad, kako će to u konačnici biti? Ali za utjehu imamo – pokušali smo, dali smo sve od sebe. U vjeri nismo postavljali pitanje ‘Zašto?’, nego ‘Zašto ne?’. Jako je važan unutarnji duh. Unutarnji mir postižemo povjerenjem u Boga, ali i ljudima oko nas. Vjerovati je jedno, ali živjeti u vjeri je pravo. Svaki dan smo u kušnji, ali trebaš biti dosljedan“, potiče Suzana.

Od AML-a uglavnom obolijevaju stariji od 60 godina, a Marko je bio u prosjeku od deset oboljelih od te vrste leukemije. To je bilo tim šokantnije, jer je do iznenađujuće dijagnoze koja je zahtijevala hitnu reakciju, agresivne kemoterapije i transplantaciju koštane srži, Marko bio stasiti plećaš koji se od sedme godine života, deset godina bavio plivanjem i bio član dva zadarska plivačka kluba. Njegova zdrava svakodnevica do 17. godine života bili su sportski treninzi te natjecanja u plivanju maratona i u bazenima.

Marko je do dijagnoze bio stasiti plećaš koji se od sedme godine života, deset godina bavio plivanjem i bio član dva zadarska plivačka kluba

Marko je plivao i cijelu 2018. godinu, do dijagnoze koju je saznao 13. studenog 2018. g. Bio je utorak. I u tom trenutku, od samog početka, pratnja sv. Ante: po danu saznanja dijagnoze – utorak, i po datumu, 13. To su Antunovi dan i datum.

A godinu prije nego je saznao zloćudnu dijagnozu, 5. kolovoza 2017. Marko je prvi od 120 natjecatelja preplivao kanal Zadar – Preko, na 45. plivačkom maratonu.

marko-radovic-7.jpg

Godinu prije dijagnoze, Marko je prvi preplivao kanal Zadar – Preko / Foto: Privatni album

Mjesec dana prije odlaska u bolnicu imao je česte viroze, bljedilo, nemoć, pio je antibiotike. Pretraga prvog vađenja krvi pokazala je anomaliju i hitno su upućeni za Zagreb.

„Pristupili smo toj informaciji u vjeri da će biti dobro. Pristup doktora roditeljima je nešto neprocjenjivo. S nama su sjedili dr. Ernest Bilić, dr. Maja Pavlović, dr. Lucija Mucavac i specijalizanti. Rekli su nam da stanje nije dobro i da bi odmah krenuli s kemoterapijom“, sjeća se Suzana.

AML je maligna bolest krvi kada se nekontrolirano stvaraju promijenjene krvne stanice, obično leukociti. Naglo poraste nezreli oblik krvnih stanica (blasta) koje se gomilaju u koštanoj srži te sprječavaju normalnu proizvodnju zdravih krvnih stanica. Marko je imao 95 % loših blasta koje su prevladale u tijelu. Rečeno im je da liječenje traje minimalno četiri do šest mjeseci. Unajmili su u stan u Zagrebu u blizini bolnice Rebro i godinu dana u njemu bili podstanari, za vrijeme Markovog boravka u bolnici i tijekom kontrola.

U tom stanu na radio prijemniku već je bila podešena frekvencija na HKR te je Suzana i u tome vidjela znak – da ih je u unajmljenom stanu dočekao HKR, koji joj je također pomogao. Na poslu je uzela bolovanje i osam mjeseci bila uz Marka, a tata Marin, brat Stipe (17) i sestra Ivana (15) dolazili bi vikendom iz Zadra u Zagreb. Marko je bio mišićav, a onda je smršavio 14 kg. „Prestrašiš se sebe. Kad sad vidiš kako se to vratilo, kao da mišići imaju memoriju, opet su se lijepo formirali, došao je na kilažu i svoj plivački izgled“, zadovoljno će Radovići.

marko-radovic-9.jpg

Obitelj Radović / Foto: Privatni album

„Osobito sam se molila sv. Anti Padovanskom, bez obzira na krunicu sv. Anti utorkom koju molim. Neke prekretnice u životu događale su mi se baš 13.-og, i u Zagreb smo upućeni taj dan. Ne zato što sam ja tako htjela, nego baš mi se sve posloži da bude 13.-og, što je dan sv. Ante. Molila sam za tjelesno ozdravljenje Marka. Nakana mora biti konkretna. Ako nekome želiš dobro, upusti se u molitvu. Mi smo primali molitve od dragih prijatelja, poklanjali su nam krunice. I to nam je davalo snagu, da ima ljudi koji su u vjeri kao i mi. Vodilo me – ako Marku i ne bude dobro, sve smo pokušali“, kaže Suzana.

U Bibliji sam pročitala: „I on će tada poslati anđele, i skupiti one koje je izabrao od četiri smjera vjetra, od kraja zemlje do kraja neba“

Dva dana po dolasku na Rebro, Suzana i kćer sjedile su u malom boravku u bolnici. „Na polici sam vidjela Bibliju i rekla: ‘Mama će je uzeti, malo pročitati’. Nasumično sam otvorila na stranicu 1160., Evanđelje po Marku. To me strašno dirnulo. I u tome sam tražila odgovor i utjehu. Tu sam pročitala: „I on će tada poslati anđele, i skupiti one koje je izabrao od četiri smjera vjetra, od kraja zemlje do kraja neba“. Ja sam sebi to protumačila: ti anđeli, to su naši doktori i medicinske sestre. Mi smo i jedni drugima anđeli. Što možemo učiniti jedni za druge je neprocjenjivo“, poručuje Suzana, koju je cijelo vrijeme nosilo to ohrabrenje iz Božje riječi – da će ih pratiti anđeli. I bilo je tako.

Kao što je taj ulomak otvorila na Rebru, čudesni prst Providnosti je da je iste te riječi iz Markovog 13. poglavlja, Suzana čula i u automobilu na putu za bolnicu u Zagreb, a bio je pročitan na HKR-u: „I kad Gospodin ne bi skratio te dane, nitko ne bi bio spašen. Ali zbog svojih odabranika, skrati On te dane… On će poslati anđele i sabrati svoje izabranike od četiri smjera vjetra, od kraja zemlje do na kraj neba“.

Suzana zahvaljuje Bogu za uslišane molitve, za požrtvovan rad liječnicima u čiju su stručnost imali povjerenje te prijateljima koji su ih pratili molitvom i podupirali na tom teškom putu.

Bilo je situacija kad sam se lomila i plakala, ali osjetila sam emociju i pažnju od liječnika i sestara

„Imam potrebu javno zahvaliti liječnicima i medicinskom osoblju KBC-a Rebro, od zemlje do neba i natrag, jer ti su ljudi zaslužili svaku pohvalu. To je dr. Ernest Bilić i cijeli liječnički tim koji se pokazao predan, stručan i u ljudskoj dimenziji. Dr. Bilić ima 30 – godišnje iskustvo u radu i vodi Odjel onkologije, pedijatrije i hematologije KBC-a Rebro gdje se Marko liječio, bio je u sobi 9. Hvala doktorima na liječničkoj podršci. Biranim su nam riječima predstavili s čime je Marko suočen. Bilo je situacija kad sam se lomila i plakala, ali osjetila sam emociju i pažnju od liječnika i sestara.

Ponosni smo što smo se liječili u Hrvatskoj, s našim doktorima, po svjetskim standardima, ali uvjeti na tom Odjelu moraju se poboljšati. Odjel je mali i zahtjeva preinaku, novu izgradnju. Odjel onkologije, pedijatrije i hematologije KBC-a Rebro treba preurediti, i zbog nemogućnosti smještaja pacijenata u samostalne jedinice. Velika mi je želja da se to dogodi, da se pacijenti rasporede jedan do dva u sobi, a ne kao sad. U jednoj sobi bude i šest osoba, uključujući sestre. Jedni su u blagom oporavku, drugi dođu izbezumljeni, treći su u fazi nuspojava. Tu su i mala djeca. Nekad su i dvije bebice imale leukemiju. To su strašne situacije, majke koje moraju napustiti dijete. Prisutnost roditelja kod te djece je neophodna psihički i fizički. Na Odjelu se stalno nešto događa, nema praznog hoda. Tu su nuspojave, plakanja, sobe su odvojene prozorima, sestre reagiraju odmah ako nešto uoče. Maksimalno se daješ i surađuješ da olakšaš situaciju pričom, šutnjom, animiranjem“, kaže Suzana. No, mnogi roditelji izgube snagu i vjeru. Problem su i financije koje zahtjeva liječenje u Zagrebu. Za mnoge koji tu dođu, Zagreb nije grad njihovog stanovanja. No, ima dobrih ljudi, skupljaju se donacije, i Radovićima su pomogli prijatelji.

KBC Rebro u Zagrebu jedina je medicinska ustanova u Hrvatskoj gdje se radi transplantacija koštane srži za djecu i odrasle od donora. Nakon transplantacije mora proći četiri tjedna prilagodbe, vidjeti kako će organizam reagirati. Do pet godina nakon transplantacije treba da organizam dođe u zdravu fazu, pacijenti se redovito kontroliraju. Kad su napustili bolnicu, odrasli oboljeli od leukemije dolazili su na kontrole svakih sedam dana, a Marko je išao svaki drugi dan na kontrolu u bolnicu.

Markov tata Marin pohvaljuje snagu ljudi koji kontrolu čekaju sedam dana. Treba taj tjedan izdržati, s obzirom što se može dogoditi u sedam dana, jer riječ je o cjelokupno osjetljivom stanju pacijenta.

Tata Marin nekad je strahovao je li trenutak kad vidi Marka zadnje da će sina vidjeti živog. Marin Radović u rečenici oslikava koliko je teško stanje pacijenata koji se tamo liječe: „To je Odjel gdje je umrijeti ‘normalno’. Kažu, fifti – fifti. A ti se sad nadaj“.

Kad osjetiš veliku bol, padneš na koljena i vapiš: ‘Bože, predajem se u tvoje ruke’

A Radovići su se nadali. I kad je na Odjelu umrla djevojčica od 6 godina i dečko od 18 godina. „U svemu tome čovjek mora ostati smiren. Stalno treba pouzdanje, ne znaš je li to konačno. Padneš, život te baci na koljena. Treba pasti na koljena i u molitvi. Kad osjetiš veliku bol, padneš na koljena i vapiš: ‘Bože, predajem se u tvoje ruke’. Ne vidiš drugi način. Sebe stalno tjeraš dalje. Morala sam biti jaka. Imala sam veliku snagu i volju. To je nevjerojatno, pogotovo iz sadašnje perspektive, kad gledam unatrag. Sva sam se dala u to što mogu napraviti, koliko mogu sudjelovati. Bila sam zadovoljna da mogu Marku odnijeti čaj, limunadu u ponoć, iako je 99 % hrane koju sam mu pripremala bilo bačeno. Kad Marko u 2 sata u noći popije limunadu i kaže: ‘Mama, baš mi je dobro došlo’. Znači, nije bilo uzalud. A to je sitnica. Marko nije mogao jesti, ali ja sam svaki dan kuhala, nosila mu za barem jednu žlicu da okusi. Čovjek ne smije posustati ni radi te jedne žlice i jednog gutljaja. Sve je važno“, kaže Suzana. Vrijednost i potrebu toga razumiju svi koji skrbe o dragima u bolesničkoj postelji.

Kad se čovjek nađe pred zidom, mora crpiti snagu iz vjere u Boga ali i iz sebe, vjerovati u prijatelje, doktore

„Dodati limunadu, naizgled, minimalno je. U vjeri spoznajemo da su sve male radnje od velike važnosti. Suosjećate s drugima. Kao obitelj smo ojačali, nismo se raspali, što se, nažalost, nekima dogodi. Kad se čovjek nađe pred zidom, mora crpiti snagu iz vjere u Boga ali i iz sebe, vjerovati u prijatelje, doktore. Nama je puno značio svećenik u crkvi sv. Barbare u sklopu KBC-a. Puno toga je na čovjeku, da surađuje. Koliko god bilo teško, ti si taj koji se moraš dizati, jer želiš ozdraviti, organizam traži. Cvijet moraš zalijevati“, potiče Suzana.

Dok smireno opisuje doživljenu kalvariju, iz Suzane probija borbenost u suočavanju s teškoćama, upornost u želji da učini najviše. „Uvijek daješ najbolje od sebe. Stalno smo kao obitelj bili u molitvi. U molitvi čovjek stvarno crpi snagu“, kaže ta hrvačica s teškoćama. Na Suzanu je primjenjiva Isusova riječ kako ‘siloviti osvajaju Kraljevstvo nebesko’.

„Marku je život visio o koncu, ali morate se pribrati. Bilo je plakanja ali i smirenosti koju smo našli u molitvi i ljudima. Idemo, popravljamo. Suprug i ja nastojali smo i u toj teškoj situaciji biti stabilni, borbeni. Bolest je prekretnica, shvatili smo da moramo biti još jači. Odgajani smo u katoličkom duhu, ali kad vam se u životu nešto slomi, počnete razmišljati na drugačiji način. Život po Božjim zapovijedima je odgojna mjera. I kad je teško, vjeruj da će biti bolje“, poručuje Suzana. U Božju ljubav nije posumnjala ni u najtežim trenucima.

Marko je primio četiri ciklusa kemoterapije i jednu predtransplantacijsku. Prvi ciklus najviše ga je pogodio: mučnine, temperatura, glavobolja, povraćanje. Nakon tri tjedna gubio je kosu.

„Marko dugi period nije mogao ustati iz kreveta. Svaka nuspojava je bila minimalno 30 dana. Znači, 30 dana ne govoriš, 30 dana ne jedeš. Prestao je govoriti odmah nakon prve kemoterapije. Gledala sam sina nijemog, pisali smo poruke. Nekad je sat vremena trebalo samo da započne komunikacija. Smetalo mu je svjetlo, nije htio da se digne roleta, ali ja bih je pomalo podizala. Otekneš, izobličiš se. Afte i gljivice su nuspojava, bilo je agresivno liječenje. Marko je u sterilnoj jedinici bio 20 dana, nije mogao otvoriti ni zatvoriti usta, jezik mu je otekao. I doktori su se čudili da je organizam tako reagirao. Ali su nas tješili, ‘Dobro je da reagira, znači, nešto se događa, čisti se’. U svemu nalazite utjehu i razlog. ‘Aha, čisti se, dobro’.

Marko je u sterilnoj jedinici bio 20 dana, nije mogao otvoriti ni zatvoriti usta, jezik mu je otekao

Ali to je bilo prestrašno. Sve što se moglo dogoditi, dogodilo se. Ne možete vjerovati što sve organizam izdrži. Nevjerojatno što organizam može podnijeti, koja stanja. Od prsta do glave si nemoćan. Iz svega toga Marko je izašao jači. Kad čovjek proživi sve te strahove, kad vidi druge kako pate, dajete sebe maksimalno psihički i fizički. Sad mi tek dođe teško, kad se sjetim što smo sve prošli. Bogu hvala na snazi da sam u tom trenutku bila jaka. Mogla sam pasti. Pacijenti budu spojeni na pumpu preko koje se spoji cjevčica na kateter. Marko je 13 mjeseci imao Hickmanov kateter, kod srca. Sam bi se odspojio i tražio špricu, jer se na tu cjevčicu, kad nije terapija, stavi glukoza. Kad osoba ide u wc, ako se ne vrati u dvije minute, ta pumpa počne svirati. Dugo vremena na Odjelu čuje se sviranje na sve strane. To je stresno, ali u vjeri da tako mora biti, jer ne mogu u vene primati lijekove, nego preko katetera“, kaže Suzana.

Nakon pet mjeseci i zadnjeg ciklusa kemoterapije, Marko je dobio gangrenu na preponama, sepsu, visoku temperaturu. Došlo je do infekcije, jakost upale potvrđuje da mu je Crp bio 400.

Anđeo im je bio i mladi kirurg dr. Miram Pasini koji je tada operirao Marka. Stanje je bilo teško pa su mu cijeli dan od 9 do 21 sat točili sastojke kako bi se organizam minimalno osposobio da može primiti anesteziju i pripremiti za operaciju.

„Dr. Pasini je bio naš anđeo, da je baš on tu subotu bio dežuran. Ulijeva povjerenje, pun je volje. Marko je od gangrene operiran 9. ožujka 2019. g., u 23,30 sati. Dr. Pasini je bio cijeli dan dežuran, kad pomislite da su u njegovim rukama sve te radnje. To nije samo biti zahvalan Bogu, da vjerujete da će se naći ljudi na pravom mjestu u pravo vrijeme, nego i tom čovjeku, da je baš njega dragi Bog poslao nama. Nije on spasio samo Marka, nego puno djece. U svojoj stručnosti i ljudskosti pokazao je najbolje od sebe. Kirurg ne može biti svatko. Puno sam molila za doktore. I oni imaju svoj život, obitelj, svakodnevicu. Nakon te operacije 30 dana čistila se ta rana. Dr. Bilić je rekao: ‘Sve je učinjeno, medicinski. Sad možemo samo moliti se dragom Bogu da Markov organizam dobro reagira’“.

Suzani je bilo osobito teško kad je Marku zbog gangrene rapidno propadalo tkivo. Mjesec dana Marko nije mogao ustati, pričati. „Za ne povjerovati da se u kratkom vremenu, od par sati, na tijelu napravi doslovno rupa. I to na osjetljivom mjestu, preponi. Nakon subotnje operacije, Marko je opet operiran u ponedjeljak, 11. ožujka 2019. g. Doktor je rekao da će morati skinuti više tkiva, presaditi kožu s bedra na preponu. To je kompleksni kirurški zahvat. U 13. poglavlju koje sam otvorila u Evanđelju po Marku, piše: ‘Molite da to ne bude zimi’. A bila je zima. I nastavlja: ‘Jer će ti dani biti nevolja kakve ne bi od iskona svijeta koji Bog stvori, do sada, i doista više neće biti. I kad Gospodin ne bi skratio te dane, nitko ne bi bio spašen. Ali, zbog svojih izabranika, skrati on te dane’.

Ljudi koji rade na tim odjelima su Bogom dani ljudi. Oni kroz nas proživljavaju traume, treba im se diviti

To sam više puta čitala, vraćala sam se na to. Taj ponedjeljak, druga operacija, bilo je ružno vrijeme, baš zima, kiša. ‘Ali, zbog svojih izabranika skrati on te dane’. Bila sam mirna. Ljudi koji rade na tim odjelima su Bogom dani ljudi. Oni kroz nas proživljavaju traume, treba im se diviti. Daju svoje vrijeme, taj osjećaj da doktor misli na vas i kad je kući. Nama je dr. Bilić u nedjelju nakon operacije došao u 20 sati vidjeti kako je Marko, i druge pacijente. Doktori žive za svoje pacijente, osim onog što rade u poslu. Baš ljudi, što je nama u vjeri bitno – da imamo povjerenje u čovjeka. Kad s njim pričamo, kad nas on obraduje dolaskom. Došao je da vas ohrabri – to je dr. Ernest Bilić radio svima. Hvala Bogu da ti ljude rade taj posao.

Sestre su se našalile da im je to prva medalja u životu

marko-radovic-8.jpg


Medalje za 25 medicinskih sestara u peharu / Privatni album

Marko je bio na intenzivnoj, prikopčan na aparate. Takva je kiša padala. Onda sam se nadala, poslije kiše dolazi sunce. Znači, bit će dobro. Uvijek iz sebe izvlačiti snagu. I časna sestra Margo (Margareta) u bolnici nam je ulijevala snagu, puna razumijevanja. Suživjeli smo s cijelim Odjelom, roditeljima, sestrama, disali smo kao jedno. Kad imate osobu kojoj vjerujete, da je spremna za druženje, da joj to nije samo posao. Ako je kritično noću, imaš vjeru da su tu sestre, oslonac. Povezanost sa sestrama je neraskidiva. Proživljavali smo tuđe traume. Davalo nam je snagu da imamo s kim popričati, da nas razumije. Treba tješiti. Stvori se velika obitelj. Nismo jedni drugima teret, nego karika da bi to funkcioniralo“, kaže Suzana. Na kraju ‘njenog ulomka’ iz Marka, Isus kaže ‘Bdijte’. Suzana je bdjela danju i noću: „Bila sam budna. Budi prisutan u onome što moraš sad učiniti“.

Ja sam Božje dijete, ispred mene je svaki dan neka odluka

Korijen imena te borbene majke je suza, ali ona se suzama ne predaje. „Ja sam Božje dijete, ispred mene je svaki dan neka odluka. Neka ljudi pokušaju naći unutarnji mir. Nema kukanja. Postoji rješenje. Ako te boli zub, moraš otići zubaru, a ne se samo žaliti. Neće te netko drugi odvesti zubaru. Ne možemo svi imati istu energiju, ali mislim da se može“, jasno će Suzana. Radi u FINI, a preciznost i analitičnost potrebni za taj odgovorni posao s brojkama očituju se i u Suzaninom poimanju života.

U svakoj situaciji, zahvalna Bogu za svaku naizgled sitnicu, utješno je tražila znakove koji bi nagovijestili dobar ishod. Pa i da je Marko bio na krevetu gdje je prije bio četverogodišnji Duje koji se izliječio. Pa kad je u bolnicu došla djevojka Ivona, puna života. „Osjetila sam milost, hvala ti, Bože, da je došla, da nam da utjehu. I ona nam je bila svjetlo, kako leti. I ona je anđeo, prošla je to, završila kineziologiju. Bili smo blagoslovljeni da smo Uskrs dočekali zajedno u stanu u Zagrebu. Zajedno smo, u Božjoj milosti, moramo nastaviti dalje. Svaki komadić nas sudjeluje za svakoga. Pa kad je onkološke bolesnike na Rebru posjetio izbornik Zlatko Dalić. Iskazao je poštovanje, dao vrijeme, razumije koliko je to teško. Bilo je takvo oduševljenje, i to im je dalo snagu da se podignu.

marko-radovic-6.jpg

Zlatko Dalić u posjetu onkološkim pacijentima na Rebru / Privatni album

Želim pričati o životu. Trebamo biti borci, da iza sebe ostavimo dobar trag. Kako ćemo ispuniti vrijeme, što ćemo reći, misliti, koju poruku šaljemo – to moramo sami odlučiti. U vjeri tražimo pozitivne znakove kako bismo odlučili hoćemo li ostati na pravom putu. Smatram da puno toga ovisi o čovjeku, kako ćemo mi pristupiti situaciji. Mnogima ne cvjetaju ruže, ali život je Bogom dan. Mi biramo želimo li nešto promijeniti, hoćemo li se pokrenuti. Puno toga ovisi i o nama. Samo nemoj posustati. Meni su znali reći: ‘Mama, opet ti’. Kažem: ‘A tko će? Netko mora’“, ohrabruje Suzana.

Prije transplantacije koštane srži radi se predtransplantacijska kemoterapija. „Ona te ono malo što si se oporavio, opet dovodi na nulu. Opet si suha grana. Ali, doživjeli smo Božju milost kroz sve što prolazili: operiran, spašen od gangrene, transplantirana koštana srž i još je Božja milost da je donor iz obitelji, zahvalni da u svijetu postoji netko tko je kompatibilan s vama“, kaže Suzana.

marko-radovic-5.jpg

Donor bratu, Ivana, Markova sestra / Privatni album

Transplantacija koštane srži Marku je izvršena 2. svibnja 2019. g., tri dana poslije njegovog 18. rođendana. „Transplantacija koštane srži je davanje, odnosno dobivanje krvi, transfuzija. Kompleksan je postupak. Koštana srž je Bogom dana. Sama riječ srž ima težinu. To je naš stup, tekućina, tu se nešto događa – proizvodi se krv, a krv ima sastojke. Kad se kemikalije kroz terapiju unesu u tijelo, pitanje je kako će organizam to prihvatiti. Hoće li odbaciti, što će koštana proizvesti u krvotok. Kad je imunitet loš, podložni ste najmanjoj infekciji, ako netko kihne blizu vas. Marko je godinu dana svaki dan pio osam tableta. Krv je lijek, samo čovjek o tome ne razmišlja. Kad to proživite, vidite koliko je Bog velik, da se On i za to pobrinuo“, zahvalno će Suzana.

Markova sestra Ivana bila je ponosna zbog same spoznaje da može biti donor

Markova 14-godišnja sestra Ivana imala je podudarne parametre s bratom pa je Marko dobio koštanu srž od sestre. „Ivana nije bila u školi mjesec i pol jer se u Zagrebu pripremala za transplantaciju. Kao donor morala je dati krv 4,5 dcl koje će njoj nakon transplantacije vratiti. Morala se paziti. Govorila je: ‘Čega će me biti strah? Odradimo to i ‘ajmo dalje’. Ivana je davala dodatnu pozitivnu energiju, ‘ajmo to riješiti. Bila je ponosna zbog same spoznaje da može biti donor. To vas drži, da sebe dajete drugome, za dobrobit. Kad nekome možete pomoći, bez naknade. Ivani su trebali mjeseci da dođe sebi, kad su joj izvadili određenu količinu koštane srži. Nakon tri mjeseca vratila se u svoju fizičku spremnost“, kaže Suzana.

Nakon transplantacije, Marko je 50 dana bio u zatvorenoj, sterilnoj jedinici. Medicinska sestra je rekla: „Marko je došao kao teži slučaj, a prošao je cijeli tretman i izlazak iz sterilne jedinice bez ijedne komplikacije“.

U sterilnoj jedinici nikome nije dozvoljen posjet, a hrana treba biti isključivo bolnička. „No, mi smo izrazili želju da mi kuhamo. Ali, mora biti sterilno. To znači da skuhanu juhu morate staviti u pećnicu i grijati na 220 stupnjeva, deset minuta. Uključujući pribor, kruh. To smo radili svaki dan. Kad je sve prošlo, dr. Bilić nam je rekao: Svaka čast na disciplini, vi ste pokazali da se i to može učiniti, Marko nije dobio crijevnu komplikaciju“, kaže Suzana.

Nakon transplantacije je kritičan period. Kad se primi koštana srž, pije se paleta ‘konjskih tableta’ (jakih), koje utječu na jetru, bubrege, slezenu, koje treba pratiti. Nitko ne zna koliko će trajati remisija, stanje organizma koje je spremno primiti transplantaciju. Koštanoj srži treba minimalno godina dana da se regenerira.

Na odlasku iz bolnice, Suzana i Marin Radović darovali su liječnicima i sestrama pobjednički pehar i medalje. Svi su osvojili prvo mjesto. Pehar je dobio prof. dr. Ernest Bilić i njegov liječnički tim; 25 medicinskih sestara dobile su zajednički pehar i svaka je dobila medalju, sa svojim imenom na naličju. Sestre su se našalile da im je to prva medalja u životu. No, ti vrhunski liječnici i medicinske sestre, ruka Božjeg blagoslova u liječenju bolesnih, svaki dan potvrđuju koliko su zlatni po svom predanju pacijentima.

marko-radovic-4.jpg


Suzana i sin Marko / Privatni album

„Ja sam bila u post traumi kad je sve prošlo, tek onda sam osjećala nemoć, kad smo se vratili kući. Čovjeku treba vremena da se oporavi, da ojača i da se vrati u svakodnevni ritam. To posebno iskustvo nam je staza na životnom putu iz koje smo izašli jači. Bog je velik i postoji način. Kad sve učinimo, molitva nam je točka na i. Bez duševne hrane i vjere, teško je sve to izdržati. Biblija nije lektira da se samo čita, nego kroz nju čovjek nastoji spoznati kako će reagirati u nekom trenutku. U 13. poglavlju Markovog evanđelja koje nas je pratilo, piše: ‘Nebo i zemlja će proći, ali riječi moje doista neće proći’“, poručuje Suzana Radović.

Bez duševne hrane i vjere, teško je sve to izdržati

Sa sv. Antom Padovanskim je počelo i završilo – dijagnoza na njegov dan, 13., utorak, a dan prije blagdana Antunova, što je uslišana molitva Suzane, Markov izlazak iz bolnice i radosna zahvala svecu na pratnji. Trnje koje su doživjeli po poremećaju bijelih krvnih stanica, milosno je preobraženo u mirisne Antine bijele ljiljane.

A anđeli koje je Bog Suzani po svojoj Riječi navijestio, da će ih pratiti, da će im ih poslati… Okrunjeni su najjačim pečatom molitvene pratnje, Kraljicom anđela i potpisom Božje providnosti. Nakon liječenja i kontrola na Rebru, Radovići su Zagreb konačno napustili i u svoj zadarski dom došli, znate kad? 2. kolovoza 2019. – na blagdan Gospe od Anđela!

Svjedočansto i fotografije preuzete uz dozvolu portala Hrvatska Katolička Mreža.

Puoi pagare la donazione sul conto PayPal del portale di medjugorje-info.com

Zanima te i ovo?
Papa Franjo: Isusova molitva Bogu jest naša radost
17. Maggio 2021.
I cookie rendono più facile per noi fornirti i nostri servizi. Con l'utilizzo dei nostri servizi ci autorizzi a utilizzare i cookie.