Prolife.hr: Je li se Vaš glas nakon toliko godina konačno čuo?
“Izuzetno nam je drago što se konačno donosi detaljan pravilnik za ukop tjelešca nerođene dječice. Naš se apostolat za život već dvadeset punih godina zalaže za uvođenje ovog pravilnika kojim će se jasno odrediti kako postupati nakon smrti nerođenog djeteta, kakva je procedura za pogreb, što toliki ožalošćeni roditelji traže i očekuju. Vrlo je važno da najbliži, izgubivši dijete, mogu proći ozdravljujući proces emotivnog i duhovnog te duševnog oproštaja od djeteta kojega su s ljubavlju čekali a nije se rodilo. To žalovanje uključuje i mjesto na koje mogu doći, zapaliti svijeću, ostaviti cvijeće, pomoliti se, plakati, primiti utjehu vjere. Naša udruga ‘Betlehem’ posjeduje grobnice za ukop nerođene djece u Zagrebu, Vinkovcima, Sisku, Gospiću i Šibeniku, a još se u nekoliko gradova čeka na podizanje istih. Voljeli bismo da možemo u njih pokopati i abortusom namjerno usmrćenu djecu; odbačenu nerođenu bolesnu djecu, djecu s raznim sindromima, sve najmanje kojima se još prije poroda zanijekalo čovještvo, neželjene mališane iz mnogih razloga.”
Prolife.hr: Ipak, prve informacije govore da će Pravilnik regulirati pokop mrtvorođene djece nakon 10. tjedna starosti?
“Nije izrijekom rečeno da se ne će moći od bolnice zatražiti i tjelešce djeteta od prije 10. tjedna. Mislim da će roditelji moći zatražiti i tijelo te dobi: ta nije niti moguće točno u dan utvrditi dob. Također smatram da bi naša Crkva trebala o mogućnosti ukopa javno obavijestiti i razglasiti vjernicima, u oglasima, pismom, na informativnim mjestima u crkvama te na internetskim stranicama župa, službeno i široko. Postoji obred “ukopa nekrštene djece” s kojim je svaki svećenik upoznat. Svaki je čovjek od trenutka začeća osoba s besmrtnom dušom, a pokop tijela je jedno od sedam djela milosrđa, kako nam je poznato. Ova dječica ostaju u duhovnoj povezanosti sa svojima, moleći za njih i čekajući trenutak ponovnog susreta u vječnosti.”
Prolife.hr: Premda rokovi za dovršetak ovog postupka još nisu poznati pa se ne zna točno kada bi pravilnik mogao stupiti na snagu, kako komentirate vrijeme donošenja ovog akta?
“Zanimljivo mi je kako ova regulativa dolazi u vrijeme pojačanih pritisaka glede donošenja tzv. novoga zakona o pobačaju. Zahvalan sam dobrom Bogu što nam kroz taj znak daje do znanja da još ništa nije nepovratno izgubljeno: postoji svjetlo u mraku, postoje pojedinci, inicijative i zajednice koje ustrajnom molitvom i hrabrim otporom mentalitetu smrti (usmrćivanja savjesti, čistoće, ljudskosti, temelja društva, vrijednosti, obitelji, činjenične istine i istinske ljubavi, pravednosti…) usprkos zastrašivanjima, pasivnostima ili pak (zasad) verbalnoj agresiji ipak uspijevaju učiniti da se čuje njihov glas kao i glas još nerođenih bližnjih. Zanimljivo će nam biti slušati kako će se pomiriti legalno usmrćivanje djece u utrobi te njihovo pokapanje, što je nedvojbeno nespojivo. Uopće ne sumnjam da će i ova regulativa biti uzrok mnogih ogorčenih užasavanja ljudi koji su započeli svoj put i život baš kao nerođeni ljudi. No, naše je ne suditi jer jedan je Sudac, nego moliti i ljubiti te zazivati Božje milosrđe na duše koje zasad ne žele vidjeti ono što je tako prejasno vidljivo.”
Prolife.hr: Kako udruga Betlehem djeluje po ovom pitanju?
“Unutar našeg pokreta za život imamo inicijativu “Najmanji među nama” koja se već nekoliko godina trudi vrlo praktično pomoći roditeljima koji su izgubili nerođeno dijete. Ja sam, zahvaljujući ovoj inicijativi koju je pokrenula udruga “Betlehem – Zagreb” pokopao nekoliko nerođene dječice i to je iskustvo koje se nikad ne zaboravlja: dostojanstveno, tužno, ali i puno svjetla, nade, spokoja i utjehe. Vrlo mi je drago što smo tako mogli zbiljski pomoći tatama i mamama u tom teškom trpljenju. Volio bih kad bi se oni koji su prošli traumu spontanog pobačaja silno željenog djeteta nekako udružili i postali još jedan glas za nerođene u opasnosti usmrćenja u majčinoj utrobi. Volio bih jako kad bi oni snažnije progovorili o svojem gubitku, da načine tako jedan glasniji glas koji bi se sa svojim svjedočanstvom suprotstavio glasu onih koji tako glasno viču “raspni ga, raspni!” – da evociram događaj iz Pilatova dvorišta. Volio bih čuti da trudnice-kršćanke podignu također svoj glasniji glas, jer dok se neumoljivo zahtijeva usmrćenje nerođenih time se vrijeđa i svetost, nedodirljivost i dostojanstvo i njihove nerođene djece, zar ne?
O, kad bi naše poznate mame-trudnice iz svijeta estrade, politike, biznisa i sporta… Jače uzviknule “ja sam trudna – ja sam sretna mama nerođene bebe” tko bi im se usudio proturječiti? I kad bismo i mi svi, Crkva i država, a osobito ti koji su za “prava i slobode” više djelovali u smislu pomoći onim trudnicama-mamama koje nisu sretne zbog svoje trudnoće, da postanu sretne…
Država očito ima milijune za programe, dokumente, predstave i predstavljanja, evente i instalacije, proglase i razglase mnogih udruženja, a nema novaca za pomoć onima koji trebaju pomoć za život, a ne pomoć za odbacivanje života. Ali, živimo u takvom svijetu i ništa nemamo od jadikovanja: trebamo više i molitve i kreativnosti da se zaustavi krvoproliće koje oduzima blagoslov i budućnost našoj zemlji. Vjerujem da će i naše grobnice za nerođene biti jedni takvi ‘glasniji’ svjedoci da je život uvijek svet i da je djelo ljudskosti i milosrđa pokopati nekoga tko je bio živ, pa makar i nakratko.”
Iako vrijeme ove inicijative u Ministarstvu zdravstva nikako nije slučajan, ovaj politički potez nikako ne će otupiti oštricu udruga ‘za život’ koje će se u već započetoj pro-life kampanji donošenja novog “zakona o nerođenima” i dalje srčano i beskompromisno zalagati za nerođene i njihovo najosnovnije ljudsko pravo na život.
