Žanjemo što smo posijali

Kći američkoga propovjednika Billyja Grahama gostovala je 12. rujna 2002. u jutarnjem programu američke televizije CBS. Tema je bila obljetnica terorističkih napada u New Yorku 11. rujna 2001. Voditeljica Jane Clayson pitala je: „Kako je Bog mogao dopustiti da se takvo što dogodi?“ Evo što je odgovorila.

Vjerujem da je Bog time duboko rastužen, baš kao što smo i mi sami. Ali mi Njemu odavno govorimo da se makne od naših škola, da se udalji od naše vlade i da se gubi iz naših života. A budući da je On obziran i poštuje naše odluke, mirno se povukao. Kako možemo očekivati da će nam Bog dati Svoj blagoslov i zaštitu ako smo Mu rekli da nas ostavi na miru?

Čini mi se da je sve počelo kad se Madeline Murry O’Hare[1] žalila da ne želi nikakve molitve u našim školama, a mi smo se s tim složili.

Zatim je netko rekao: „Bolje je ne čitati Bibliju u školama.“ Bibliju koja kaže: „Ne ubij. Ne kradi. Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga.“ Mi smo se i s tim složili.

Potom je dr. Benjamin Spock[2] rekao da ne smijemo ošamariti dijete kad se zločesto ponaša, jer bi se njegova malena osobnost mogla izobličiti i mogli bismo narušiti njegovo samopoštovanje. A mi smo smatrali da stručnjak zna o čem govori, pa smo se i s tim složili.

Zatim je netko rekao da je bolje da nastavnici i ravnatelji ne discipliniraju djecu kada se ne ponašaju dolično. A školske uprave su odlučile da niti jedan učitelj ne smije dirnuti učenika kada se neprilično ponaša, jer se nikako ne želi loš publicitet, niti želimo da nas se tuži. (Postoji velika razlika između discipliniranja i diranja, udaranja, mlaćenja, batinanja, ponižavanja, itd.) Mi smo se i tada složili.

Kasnije je netko opet rekao: „Neka naše kćeri pobace, ako to žele, a to ne će morati reći svojim roditeljima.“ I s tim smo se složili.

Zatim je neki mudrac iz ministarstva rekao: „Budući da će dečki uvijek biti dečki, i oni će to svejedno činiti, dajmo im onoliko prezervativa koliko traže, da bi se mogli zabavljati koliko žele, a mi ne ćemo reći njihovim roditeljima da su prezervative dobili u školi.“ Opet smo se složili.

Tada su neki od naših dužnosnika izabranih na izborima rekli: „Nije bitno ono što radimo privatno, sve dok ispunjavamo obveze koje smo preuzeli.“ Složivši se s njima mi smo rekli: „Nije važno ako netko, uključujući Predsjednika, čini sve što ga volja, sve dok sam zaposlen i dok gospodarstvo dobro stoji.“

Poslije toga netko je rekao: „Tiskajmo časopise sa slikama golih žena i to nazovimo zdravim i razumnim divljenjem ljepoti ženskoga tijela.“ Opet smo rekli da je i to u redu.

Kasnije je netko drugi otišao korak dalje i tiskao fotografije gole djece, pa ih stavio i na internet. Mi smo rekli: „Dobro“, jer svatko ima pravo na slobodu izražavanja.

Zatim je industrija zabave rekla: „Napravimo televizijske programe i filmove koji potiču prostaštvo, nasilje i nedopušteni seks. Snimajmo glazbu koja potiče na krađu,  droge, ubojstva, samoubojstva i sotonske sadržaje.“ Mi smo tada odgovorili: „Ma to je samo zabava, nema tu nikakvih štetnih učinaka i tako je nitko ne uzima ozbiljno, i zato samo nastavite s tim.“

Sada se pitamo zašto naša djeca nemaju savjesti. Zašto ne razlikuju dobro od zla? I zašto se usuđuju ubijati različite od sebe, drugove iz razreda ili sebe same? Ako dovoljno dugo i dobro promislimo, vjerojatno možemo dokučiti. Mislim da itekako ima veze s onom: „Što god tko sije, to će i žeti“ (Galaćanima 6, 7).

Anne Graham Lotz