Ladica naslovljena "Prijatelji" bila je pored one označene sa "Prijatelji koje sam iznevjerio" "Knjige koje čitam", "Izrečene laži", "Utjehu koju sam pružio", "Šale kojima se smijem".

Neke su bile gotovo smiješne u svojoj preciznosti: "Moje uvrede izrečene prema bratu".

Opet, nekima se nisam mogao smijati: "Stvari koje radim u ljutnji", "gunđanja roditeljima", "Psovke". Sadržaji ove ogromne kartoteke nisu mu prestali izenađivati. Često je u nekim ladicama bilo više kartica nego što sam očekivao a ponekad manje nego sam se nadao.

Bio sam poražen samim sadržajem života koji vodim. Je li moguće da sam u 20 godina života imao vremena popuniti svaku od ovih tisuća, čak i milijuna kartica? Ali svaka kartica je potvrđivala tu istinu. Svaka napisana mojim rukopisom. Svaka potpisana mojim rukopisom. Kada sam otvorio ladicu naslovljenu s "Pjesme koje slušam", shvatio sam da se broj kartica povećavao kako bi obuhvatio njihov sadržaj. Bile su gusto zbijene, no ipak ni nakon dugog listanja još nisam dolazio do posljednje kartice. Zatvorio sam ga posramljen, ne toliko kvalitetom glazbe, već više ogromnom količinom vremena na koje su ove kartice podsjećale.

Kada sam došao do ladice označene sa "Požudne misli" , osjetio sam kako im tijelom struji hladnoća. Izvukao sam ladicu samo malo, izbjegavajući tako provjeriti njezinu punu veličinu, izvukao sam jednu karticu. Zadrhtao sam zbog sadržaja. Razbolio sam se pri samoj pomisli da je i takav trenutak zabilježen. Obuzelo me je gotovo životinjsko ludilo. Jedna misao me je obuzela: "Nitko, nikada ne smije vidjeti ove kartice!" Mahnito sam izvukao tu ladicu. Njena veličina više mi nije bila važna. Morao sam je isprazniti i spaliti sve kartice. Ali kad sam je uhvatio za jedan kraj i počeo njome udarati po podu, nisam mogao izbaciti ni jednu jedinu karticu. Postao sam očajan izvukao karticu i kada sam pokušao je pocjepam, shvatio sam da je čvrsta poput čelika. Poražen i potpuno bespomoćan vratio sam ladicu na njeno mjesto, naslonio sam se čelom uz zid, ispustio sam dugi uzdah samosažaljenja.

Tada sam ugledao naslov ladice koji je glasio: "Ljudi s kojima dijelim Evanđelje". Ručica ove ladice bila je svjetlija od ostalih, novija, skoro neupotrebljavana. Povukao sam za ručicu i mala kutija ne duža od 8 cm, pala je u moje ruke. Kartice koje je sadržavala mogao sam izbrojati na prste jedne ruke. I onda su naišle suze. Počeo sam plakati. Jecaji su bili toliko duboki, da me je ta bol, počevši od trbuha protresla skroz. Pao sam na koljena i zajecao. Plakao sam od sramote, od silne sramote zbog svega. Redovi ladica vrtjeli su se u mojim suznim očima. Nitko, ne smije nikada, nikada vidjeti ovu sobu. Moram je zaključati i sakriti ključ.

Ali onda kada sam obrisao suze, ugledao sam Njega. Ne, molim Te, ne Njega. Ah, bilo koga samo ne Isusa Krista. Bespomoćno sam gledao dok je On otvarao ladice i čitao kartice. Nisam mogao podnijeti Njegovu reakciju. U onim trenucima kada sam se usudio i pogledao u Njegovo lice, vidio sam tugu veću od moje. Izgledalo je da je intuitivno uzimao baš najgore kartice. Zašto je morao čitati baš svaku?

Napokon se okrenuo i pogledao prema meni. Gledao me je sa žaljenjem u očima. Ali to je bilo žaljenje koje me nije ljutilo. Spustio sam glavu, pokrio lice rukama i ponovno počeo plakati. On je došao k meni i zagrlio me. Mogao je reći toliko stvari. Ali nije rekao ni jednu jedinu riječ. Samo me zagrlio i plakao je sa mnom.

Zatim se ustao i ponovno prišao zidu s ladicama. Počevši od jednog kraja sobe, otvarao je ladice i na svaku karticu preko mog - stavljao svoj potpis. "Ne!", viknuo sam žureći prema Njemu. Sve što sam mogao reći bilo je "Ne, ne!" dok sam vukao karticu iz Njegove ruke. Njegovo ime ne bi smjelo biti na ovim karticama. Ali ono je bilo tu, pisano crvenim, tako bogatim, tako tamnim, tako živim. Ime ISUS je u potpunosti prekrilo moje ime. Bilo je pisano Njegovom vlastitom krvlju.

Nježno je uzeo karticu natrag iz moje ruke. Nasmiješio se tužnim osmijehom i nastavio potpisivati moje kartice. Mislim da nikada neću razumjeti kako je to uspio tako brzo, ali već sljedećeg trenutka čuo sam kako je zatvorio i posljednju ladicu i došao natrag do mene. Stavio je svoju ruku na moje rame, nasmiješio se i rekao: "Svršeno je". Ustao sam, a On me je poveo van iz sobe. Na vratima sobe nije bilo brave, jer je u njoj još kartica koje čekaju da budu ispisane ... "

Evanđelje dana

40-godina-medugorja-zahvalimo-gospi-banner.jpg

paypal.jpg

poboznost-13-utoraka-sv-anti.jpg

 sedam-pokornickih-psalama.jpg

najnovije-vijesti-iz-medugorja.jpg

dr-anja-vasilj-ginea.jpg

cocotours-autobusi.jpg

knjiga-fra-tomislava-pervana.jpg

svjedocanstvo-medugorje.png

molitveni-zid-1.gif

marijine-ruke1.jpg

molitveni-program-u-medugorju.png

Zanima te i ovo?
Papa Franjo: Isusova molitva Bogu jest naša radost
17. Svibanj 2021.
Koristimo kolačiće kako bi Vam pružili bolje korisničko iskustvo i prilagodili sustav oglašavanja. U skladu s novim smjernicama privatnosti, moramo Vas upitati za pristanak prilikom korištenja kolačića.