Fra Slavko Barbarić o poniznosti

Zahvalnost je nutarnji stav čovjeka koji duboko , svjesno doživljava da je stvorenje Božje, da nije gospodar svoga života, da mu je život i sve što ima darovano.

U ovom stavu se raša drugi stav, a to je odgovornost pred onim koji mu je sve dao i povjerio. Tko zna da je ono što ima dar, znat će tim darovima služiti drugim ljudima i bit će spreman odgovarati za darove koje je dobio.» «Velika je milost vjere kad čovjek ne čeka na izvanredne znakove Božje ljubavi i milosrđa, nego ih otkriva u svakodnevnom životu, na svakom koraku, te se raduje i zahvaljuje Bogu i s Bogom surađuje.

Tko god traži od Boga i ljudi izvanredne znakove ljubavi, taj će se umoriti i s Bogom i s ljudima. Kako nam se svima lako dogodi da ne vidimo svakodnevne čudesne znakove ljubavi oca, majke, muža, žene, djece i prijatelja, te postajemo svima težak teret svojim negativnim osjećajima i nezasitnim zahtjevima. Kako nam se lako dogodi da zaboravimo dobro i ljubav drugih ljudi, a samo vidimo i pamtimo ono što nije dobro i neprestano prigovaramo, ljutimo se i uništavamo međusobnu radost i povjerenje.))

«Tko zaboravlja dobročinstva roditelja, djece, muža, žene taj ne može naći razloga zašto bi im zahvalio, a ako ne zahvaljuje uzrokuje nemire i nerede. Svi sukobi u obiteljima, svaka rastava i svako drugo zlo počinje u onome trenutku kad postanemo slijepi za dobro jedni prema drugima a previše vidimo ono što nije dobro. Tko zaboravlja dobro, taj ne može ni praštati drugima ni ljubiti druge.»

«Tko samo kritizira i govori o negativnom, taj gubi u našim očima svaki autoritet i ne dopuštamo mu da nam što rekne. Ako se radi o roditeljima ili odgojiteljima ili svećenicima, situacija je ista. Otvoriti najprije ići za dobro, pa ako je ono po našem uvjerenju i neznatno, te ako ga priznamo drugima, mir postaje moguć. »

(Dok lako zaboravljamo dobro, teško nam je zaboraviti ono što nije bilo dobro, teško nam je zaboravit, uvrede, nepravde, nerazumijevanja te se lako razočaravamo jedni nad drugima i nestaje mira. Tko želi živjeti u miru i radosno, u vjeri i nadi i povjerenju prema drugima, mora svakodnevno postajati svjestan što drugi za njega dobra učiniše i svakodnevno zahvaljivati. A da bi nam to uspjelo treba se u sebi boriti protiv svoje oholosti i sebičnosti, zavisti i ljubomore i svakog drugog oblika nutarnje zarobljenosti, jer su to stvarnosti nutarnjeg doživljavanja, koje uzrokuju zaborav dobra a pamte zlo.)