Zašto se Crkva protivi predbračnim odnosima?

Mnogi danas brane pravo na spolne odnose prije braka barem ondje gdje čvrsta spremnost na vjenčanje i, u nekom smislu, već postojeće bračna privrženost tih osoba zahtijeva to dopunjenje, koje oni smatraju naravnim, pogotovo ako je vjenčanje nemoguće zbog vanjskih prilika ili ako se takva bliskost čini neminovnom radi očuvanja ljubavi.

Tako poimanje u suprotnosi je s kršćanskim naučavanjem prema kojem se bilo koji čin ljudske spolnosti može obavljati samo unutar braka. Koliko god bila čvrsta odluka onih što se preuranjeno upuštaju u takve odnose, ipak je istina da oni nipošto nisu kadri u punoj iskrenosti i vjernosti osigurati međusobni odnos muškarca i žene, a još manje ga mogu zaštititi od pristrane površnosti i hirova.

Ženidbom se, naime, ljubav bračnih drugova ukorjenjuje u neopozivu ljubav kojom Krist ljubi Crkvu. Stoga tjelesno sjedinjenje nije zakonito ako između muškarca i žene nije sklopljena definitivna zajednica života. Eto, tako je Crkva uvijek mislila i naučavala nalazeći, uostalom, da se njena nauka duboko slaže s ljudskim mudrim razmišljanjem i s poukama povijesti.

Da bi spolno sjedinjenje bilo istinski u skladu sa zahtjevima svoje usmjerenosti, koji su mu vlastiti, i s ljudskim dostojanstvom na temelju iskustva znademo koliko je potrebno da ljubav nađe zaštitu u postojanosti braka. Predbračni odnosi uz to, najčešće, isključuju porod. Ono što se prikazuje kao bračna ljubav ne može se, kao što bi inače moralo biti, produžiti u očinsku i materinsku ljubav. Ako do poroda i dođe, bit će to na uštrb djece jer neće imati ozračja sigurnosti u kojoj bi morala rasti i u njoj pronalaziti putove i pomagala za svoje uključivanje u cjelinu društva.

Persona humana, Izjava Kongregacije za nauk vjere o nekim pitanjima seksualne etike