Neobične pojave u neobično vrijeme

Biblija tako često govori o ukazanjima i viđenjima i uz te pojave u tolikoj mjeri povezuje Božju objavu ljudima da to možemo smatrati njezinim središnjim sadržajem.

(Ostavljajući ovaj put cijeli Stari zavjet postrance, upozorio bih samo na važnost ukazanja Uskrsloga učenicima ili farizeju Šaulu pred Damaskom.) Zašto su onda ukazanja i viđenja kasnije u povijesti Crkve redovito nailazila na velik oprez i skeptičnost crkvene hijerarhije i klera općenito, kao i na popriličnu nezainteresiranost teologa? Zapravo bi se moglo reći da te pojave jedino kod običnog vjerničkog puka nailaze na spremno prihvaćanje koje je, istini za volju, katkad prebrzo i nedovoljno kritično.

U pravoj poplavi teološke literature danas veoma je teško naći solidan teološki rad posvećen ukazanjima i viđenjima; zapravo, mogli bi se svi takvi radovi izbrojiti na prste jedne ruke. Ako pođemo od starog dobrog shvaćanja teologije kao sluškinje vjere, onda iz toga logično proizlazi da je njezina zadaća „pronicanje objave svjetlom razuma“ (R. Schnackenburg) i „nastojanje oko živog tumačenja vjere“ (W. Kasper) u praktičnom životu Crkve.

Ne možemo se stoga oteti pitanju zašto teologija zazire od takvih pojava koje se i te kako tiču i objave i života Crkve? Je li posrijedi neko podsvjesno uvjerenje o njihovoj nemogućnosti ili možda nekorisnosti za život Crkve, nekakav strah pred delikatnošću zadatka ili pak nešto sasvim drugo? Nisu li upravo ovakve pojave pravi izazov i ispit za današnju teologiju koja se s puno angažiranosti, pa i uspjeha, bavi pojedinačnim pitanjima i problemima, ali kojoj sve više poteškoća pričinja smisao cjeline?

Treba se bojati da se možda ipak pomalo ne ostvaruje zloguko proroštvo oca pozitivizma A. Comtea od prije nekih stotinu i pedeset godina kada je, promatrajući pomicanje interesa teologije od tajne Presvetog Trojstva preko kristologije prema ekleziologiji, ustvrdio kako će Crkva tim putem lagano i ne opažajući otići u pozitivizam: „Ne će se više baviti Bogom nego čovjekom; ne će više istraživati neistraživu istinu nego pozitivne pojave svoje vlastite zajednice.“ (navedeno prema J. Ratzinger) Hans Urs von Balthasar, jedan od najoštroumnijih teologa prošloga stoljeća, kao da neizravno priznaje da se to uistinu i dogodilo kad za današnju Crkvu kaže da je „dobrim dijelom izgubila svoje mističke crte i postala Crkva permanentnih razgovora, organiziranja, vijeća, kongresa, sinoda, komisija, akademija, stranaka, funkcija, strukturiranja i prestrukturiranja, socioloških eksperimenata i statistika“.

Nešto slično događa se i s modernom teologijom. Svatko tko iole prati suvremena teološka gibanja znade u kolikoj je mjeri današnja teologija infiltrirana antropologijom, sociologijom i psihologijom, znanostima koje zasigurno mogu puno obogatiti i osuvremeniti teološku misao, ali koje predstavljaju i trajnu opasnost da stanu na mjesto onoga što teologiju čini „znanošću o Bogu“. Naime, težište teološkog razmišljanja ponekad je u tolikoj mjeri pomaknuto od Boga k čovjeku i od onozemne k ovozemnoj stvarnosti da možemo lako shvatiti kako duh današnjeg vremena i čitava duhovna atmosfera nimalo ne pogoduju govoru o ukazanjima i viđenjima (L. Scheffczyk).

A budući da takve pojave nužno traže svoje tumačenje, ono se kuša ponuditi na neteološkom područ- ju. Obično se voli isticati kako se u današnjem svijetu, koji je suočen s nesigurnošću i strahom u pogledu svoje budućnosti, javljaju proročko-apokaliptičke tendencije koje onda nalaze oduška u psihozi masa.

Time onda ove pojave a priori poprimaju negativnu kvalifikaciju; neobične pojave poistovjećuju se s patološkim stanjem i njihovo se tumačenje prepušta psihologiji i parapsihologiji. Kad je u pitanju Marija i njezina ukazanja, obično se ističe Isusovo jedinstveno posredništvo između Boga i ljudi i odatle se izvodi nemogućnost ukazanja, jer bi se time ta inače sigurna istina vjere dovela u pitanje. Često je, barem u pojedinim zemljama, posrijedi i neka površna „ekumenska taktika“ (H. U. von Balthasar) u odnosu na protestante, kojima je oduvijek smetalo naglašeno štovanje Marije kod katolika.

Ali čini se da ipak jedan od razloga za nezainteresiranost mnogih teologa za ove pojave valja tražiti u njihovu strahu da ne budu proglašeni konzervativnima u vremenu kada je u modi teologija koja se bavi sasvim konkretnim životnim problemima, što je inače dobro, ali nije dovoljno. Promatrajući već dugo događaje u župi Međugorje izbliza i pokušavajući ih teološki vrjednovati, te prateći reagiranja dijela crkvene javnosti na njih, teško mi se oteti dojmu da su mnogima često nejasni osnovni teološki pojmovi i da je to jedan od glavnih izvora zabune i nesnalaženja.

Zato ove retke shvaćam kao mali poku- šaj teološke analize pojma ukazanja i viđenja, njihove nutarnje mogućnosti i značenja, zatim pojma takozvane privatne objave, njezina mjesta i uloge u životu Crkve te naposljetku kriterija za raspoznavanje tih pojava i utvrđivanja njihova odnosa prema parapsihološkim fenomenima. Na kraju ćemo pokušati odrediti mjesto i ulogu Blažene Djevice Marije u Božjem planu spasenja, jer je samo tako moguće shvatiti i smisao njezinih brojnih ukazanja. O svemu tome želim govoriti sasvim načelno i općenito, a Međugorje je poslužilo samo kao povod.