Ljubav budi anđele

Uroniš li prst u more, postaješ povezan sa svim oceanima, stanovnik svijeta, poručuje jedna mornarska slika.

Živeći ljubav u nekom od njezinih bezbrojnih čarobnih oblika, čovjek postaje dio svijeta slobode: slobode od svih oblika egoizma i straha; slobode za svijet povijesnih i nebeskih blagoslova.

Ljubav je jedini potpuni način komuniciranja s Bogom. Također, ljubav je jedini potpuni način komunikacije i s čovjekom. Zato su najslobodniji i najsretniji oni ljudi koji nikoga nisu isključili iz prijateljstva i ljubavi. Što više isključenih iz naše ljubavi, to je upitnija ljubav prema onima za koje mislimo da ih ljubimo, to manja naša sloboda.

Tko ne ljubi ostaje u smrti (1 Iv 3,14).

Možemo li poznavati čovjeka ako ga ne gledamo očima ljubavi, ako nemamo volje promatrati ga iz njegove situacije? Kao tajnu, kao novu mogućnost. To je svaki put napor, jer pred ljude dolazimo s gotovim predodžbama, predrasudama, stereotipima. Ne damo se iznenaditi novošću čovjeka. Redovito u sljepilu mržnje znamo zauvijek zalediti u srcu sliku o drugomu: Znam ja tebe!

Bez ljubavi, dakle, čovjek ostaje u laži i na njoj gradi svoje odnose. Samo ljubav može probuditi dobro u čovjeku, priznati njegovu istinu i ljepotu. Nedostatak ove otvorenosti fiksira nam ružnu sliku o čovjeku. To bitno utječe na sliku o nama samima i na doživljaj sveukupnog života. Doživljaj apsurda, besmisla, nije, dakle, rezultat znanja o životu i njegovim nevoljama, već nedostatak pravoga znanja o životu.

Potpuno slobodni, bez unutarnjih konflikta i straha u susretu s ljudima jesu djeca i mistici. Oni nikoga ne isključuju, svatko je za njih tajna i otvorenost. Zato Isus ovu dječju otvorenost postavlja kao uvjet za ulazak u kraljevstvo Božje. Mi često brkamo dječju otvorenost prema životu s infantilnošću. Mislimo da se očima dječje slobode svijet i odnose u njemu ne vidi realno. Isus nas hrabri da očima djeteta vidimo pravu, dublju istinu o životu i čovjeku.

Kad se zaljubimo, zadobijemo nešto od ove slobode gledanja. Odjednom nam se otkriva u drugome čitav dotad nepoznati kozmos ljepote, smisla, slobode. Sve postaje moguće.

Čovjekovo iskustvo s ljubavlju je trajno uzburkano more. Kako se postaje dio te vječne priče? Znanstveni uvidi u čovjekov duhovni i duševni životu pomažu nam razumjeti poruku evanđelja. Strah je glavni uzročnik čovjekova odustajanja da postane dio oceana ljubavi. Evanđelje nam donosi u slici s Isusova krštenja na rijeci Jordanu najdublji temelj za sigurnost i slobodu: ti si sin moj ljubljeni – ti si kći moja ljubljena.

Ova poruka se ne prenosi tek kao informacija. Samo ljubav može aktivirati u čovjeku ovu temeljnu sigurnost da je voljen, prihvaćen.

Nepotvrđen, neprobuđen čovjek, bez temeljnog povjerenja u svoju nebesku vrijednost prije svih drugih iskustava trajno je zabrinut za svoj ego. On nikome ne može prepustiti kontrolu. Psihološka analiza pokazuje, međutim, da je ljubav u biti prepuštanje kontrole nad svojim životom dragom biću, premještanje središta svoga bića drugamo, prestanak gledanja sebe kao gravitacijsko središte svemira. Tako se pokazuje da je ljubav u temelju čin vjere, izlazak iz ropstva egoizma na slobodu. Ljubiti, dakle, mogu oslobođeni i voljeni ljudi, probuđeni ljudi. Ljubav se u čovjeku može aktivirati, probuditi samo ljubavlju. Zato svaki susret s čovjekom nosi blagoslov otvorenosti, kreativnosti, poetičnosti. Zato je svaki čovjek i za nas šansa da proširimo nebo ljubavi i slobode.

U svijetu tržišta, prestiža i konkurencije postoji zabluda da se ljubav osvaja. Za ljubav samo treba osloboditi prostor svoje duše bilo da je ona pritisnuta neurotičnom zarobljenošću sobom, drugima ili mrtvim stvarima. Poput Michelangela, koji iz gromade kamena želi kiparski probuditi anđela, netko iz gromade naše neuroze, straha, egoizma i paraliziranosti može u nama probuditi anđela: čovjeka sposobna prihvatiti sebe i iz te slobode krenuti drugome u susret.

Izvor: Kalendar svetog Ante