VEČERNJI MOLITVENI PROGRAM U MEĐUGORJU – cjelogodišnja „svibanjska“ pobožnost
Prije početka ukazanja, u crkvi s. Jakova kao i u većini malih hercegovačkih župa, slavila se samo jedna, jutarnja sveta misa u 7.30 sati. Međutim, kako se Gospa unatoč zabranama nastavila ukazivati djeci gdje god bi se ona sastala i molila, oni bi nakon ukazanja odlazili u crkvu gdje ih je obično očekivalo mnoštvo hodočasnika da čuju što im je Gospa taj dan poručila. Tadašnji župnik fra Jozo Zovko odlučio je stoga u dogovoru sa mostarskim Biskupom započeti slaviti večernju misu u Crkvi jer su tako mogli kontrolirati i narod i vidioce. Započelo se tako da se u 18,00 sati molila jedna krunica, za vrijeme koje su pristizali svećenici i počinjali sa ispovjedima. Zatim je bila sveta misa nakon koje su vidioci izlazili na oltar i prenosili poruku koju je Gospa dala te večeri. Zatim bi svi kleknuli (svećenik koji je predslavio misu i vidioci) te izmolili s pukom Vjerovanje, 7 Očenaša, Zdravomarija i Slavaocu. Slijedio bi blagoslov nabožnih predmeta i kratko izvješće o povijesti, događajima i porukama ukazanja kao informacije za sve one nove hodočasnike koji su pristizali. Nakon toga, svećenik bi ispruženim rukama nad svima onima koji su ostali u crkvi, molio malo dulju molitvu, za sve njihove potrebe i probleme. Nerjetko bi to bila i osobna molitva koja je znala dugo trajati, a koja je danas, nažalost, zbog nedostatka vremena svedena na općenitu molitvu za zdravlje duše i tijela.
Uglavnom ova praksa s početka ukazanja već pokazuje koliko se u Gospinoj školi polagalo pažnje, volje, vremena, molitve i truda oko ozdravljujuće dimenzije vjere i duhovnosti!
Gospa je 1984. godine na uočnicu Velike Gospe u poruci koju je dala Ivanu Dragičeviću tražila da se svaki dan mole sva tri dijela krunice. Otada u Međugorju je svaki dan tokom cijele godine, mogli bi reći, „svibanjska pobožnost“ zbog toga što se prije svake večernje svete mise mole po dva otajstva krunice (radosna i žalosna otajstva) te Gospine litanije. Iza svete mise, moli se MOLITVA ZA OZDRAVLJENJE DUŠE I TIJELA, blagoslov nabožnih predmeta te slavna otajstva krunice.
Cijeli ovaj večernji program traje dosta dugo, barem 2,5 do tri sata, a kad je klanjanje Presvetom (četvrtkom) ili molitva križu (petkom) odmah iza mise, traje još duže. Ipak sve to nije slučajno.
ČUDO MEĐUGORJA: VOLJA ZA MOLITVOM
Ono što je upravo u prvim danima i godinama ukazanja bilo tako začuđujuće i inspirativno za sve hodočasnike koji su dolazili u Međugorje – bila je upravo ova duga, strpljiva i pobožna molitva od strane župljana. Nerjetko ih je baš taj molitveni primjer koji su vidjeli, poticao na obraćenje. Fra Slavko je to ovako iskazao:
„Najveća milost koja se dobiva u Međugorju, nije zacjelo na spoznajnom planu da treba moliti, nego KONKRETNA VOLJA ZA MOLITVOM i stvarna želja da se odgovori na Gospin poziv! To je i glavna snaga i moć Međugorja. Tek se kroz molitvu može dogoditi ono što je Gospin glavni cilj: mir između Boga i ljudi i mir među ljudima!“
SNAGA SAKRAMENATA JE SNAGA CRKVE
Uglavnom svi oni koji dolaze u Međugorje ili u bilo koju Crkvu – traže mir! Traže sklad u sebi i oko sebe. Mir, red, pomirenje, posvećenje – ne može se dogoditi bez dubokog unutarnjeg oslobođenja i ozdravljenja. I upravo je to svrha ovako dugačkog večernjeg molitvenog programa. Naime, duši i tijelu treba dati vremena. Da se smiri, da se isprazni, da se otvori… kako bi onda Božja Riječ i snaga svetih sakramenata mogla posvećujuće djelovati.
Upravo ova OZDRAVLJUJUĆA I IZLJEČUJUĆA dimenzija sakramenata i liturgije, izgleda kako se sve više zaboravlja. Naime, liturgija se pretvorila i neki suhi ritual koji samo eto treba odraditi jer tako nalaže plan i program župe, biskupije… Ako se tako gleda na sakramente i liturgiju, nije niti čudo što se moglo tako jednostavno dokinuti njihovo slavljenje s narodom. Jer naravno, najviše treba misliti na čovjekovo tijelo i opasnost od zaraze. Pa čak je i briga o kućnim ljubimcima važnija od brige za dušu!
Međutim, mislim da smo uglavnom svi polako zaboravili ono što piše u KKC: “Liturgijsko slavlje sadržava znakove i simbole koji se odnose na stvaranje (svijetlo, voda, vatra), na ljudski život (prati, mazati, lomiti kruh) i na povijest spasenja (vazmeni obredi). Uklopljeni u svijet vjere i prožeti snagom Duha Svetoga, ti kozmički elementi, ti ljudski obredi, te geste sjećanja na Boga, postaju NOSITELJI KRISTOVIH SPASITELJSKIH I POSVETITELJSKIH DJELA!“
Dakle, sudjelovanje u liturgiji i sakramentima čini da se u nama događa spasenje čitaj: ozdravljenje i posvećenje. I to je ono čemu trebamo težiti – barem mi vjernici!
Uistinu je veliki misterij i duhovna snaga svih ovih čina. Čini se da smo to zaboravili plašeći se virusa koji možda može uzeti naše tijelo, ali što nam ono vrijedi ako nam duša ostaje bolesna!
„Mi govorimo o imunitetu u obrani od virusa, ali imunitet nije samo fizičke naravi, nego i duhovne dimenzije. Čovjek je cjelovito biće. Molitva je silno važna. Trebamo povezati naše situacije s Bogom, to je jako dobar korak u ovakvoj situaciji. Molitva je važno sredstvo" - rekao je biskup Škvorčević obrazlažući svoju zamolbu koju je uputio Nacionalom stožeru za dozvolu vjerskih okupljanja u njegovoj biskupiji - ukazujući upravo na bit u poimanju toga što je čovjek i što je sve potrebno za njegov život i zdravlje, jer se upravo u sadašnjoj situaciji stekao dojam da je duhovna komponenta ljudskog bića posve isključena i stavljena po strani.
VAŽNOST SUDJELOVANJA U CIJELOM VEČERNJEM PROGRAMU
Sjećam se kako je na početku ukazanja, Gospa savjetovala hodočasnicima da od početka do kraja sudjeluju u večernjem molitvenom programu i kako, iako ne razumiju naš hrvatski jezik, ostanu ustrajni u ponavljanju Zdravo Marije… jer ovo ponavljajuće zazivanje svetih imena ima za cilj ozdravljanje duše. I toliko sam se puta mogla osvjedočiti kako mi je sveta Misa koju sam slavila pripremljena molitvom krunice prije nje, bila puno dublja i učinkovitija.
Danas nažalost, svi zbog neke trke ne stignemo odvojiti toliko vremena za Boga, pa dođemo samo na neke molitvene dijelove. A strani hodočasnici najčešće za vrijeme programa šetaju, jer su već negdje tokom dana „odradili“ svetu misu na svom materinjem jeziku.
Don Ivan Bodrožić u svojoj kolumni u kojoj promišlja o zabrani življenja sakramenata s narodom kaže: „Žao mi je iz dna duše što je sakramentalno bogatstvo Kristova života bilo uskraćeno vjernicima i što sam ga i sam držao rutinom, usputnim životnim sadržajem koji se može lako s vremenom nadomjestiti, jer sakrament se ne mjeri brojem ni vremenom, već trenutkom zajedništva ljubavi u Bogu.“
U danima koji dolaze, svi mi vjernici trebali bi shvatiti, spoznati i upoznati – ogromno blago i moć koje posjeduje Katolička Crkva u svojim sakramentima i liturgiji, a koje joj je po Isusovoj smrti i uskrsnuću dano u njezinom poslanju SPASENJA DUŠA!
I nadajući se kako će se ubrzo stvoriti uvjeti za primanje i slavljenje sakramenta, ne zaboravite kako u ovom posebnom Marijinom mjesecu, Gospa čeka na sve nas da nas tokom „svibanjskih pobožnosti“, baš kao prava Majka, svojom ljubavlju tetoši, hrani i nadasve duhovno ozdravlja!
Paula Tomić/medjugorje-info.com
